Kakanj je bogat istinski dobrim ljudima, najviše ih znaju oni koji su lično osjetili ono “dobro u njima”. Slobodni smo izjaviti da takve osobine danas “nisu u trendu” pa samim tim i rijetko možete čuti za takve ljude.
U nastavku prenosimo tekst Asime Brodlić pod naslovom “Putujte s osmijehom” o Kakanjcu, bivšem kondukteru, Džemalu Letiću:
Putujte s osmijehom
Ako živite na potezu Sarajevo – Kakanj i ne znate ko je Džemo, onda niste “vozarili s Centrom”. Iz mnoštva živopisnih likova koje svakodnevno susrećem, izdvaja se Džemo!
Džemal Letić je Kakanjac kojeg sam upoznala u autobusu prije mnogo godina, na njegovom radnom mjestu. On je kondukter kojeg znaju ljudi od 7 do 77 godina, kako se u narodu kaže. Glasan, krupan, crn, na prvi pogled izgleda grubo kao neki “medo”, ali čim progovori, pretvori se u umiljato “mače”.
Džemo je uvijek nasmijan, on pjeva dok ispisuje karte, pleše, pozdravlja se sa onima koje zna, odgovara na pitanja… Učenike ispituje Geografiju, čudi se što ne znaju nabrojati rijeke iz svoga zavičaja i objašnjava im; studente pita jesu li riješili neke ispite, pojašnjava im kako će učiti i kakvi su profesori; s nekima razgovara o vremenu, s nekima o politici, porodici, sinoćnjoj utakmici… Džemo je pravi psiholog, nekada samo sjedne i kao priča sam sa sobom, dok se neko “ne upeca” te priča onda krene. Odlično pamti likove, što je u njegovom poslu jako važno, raspituje se kad je nečije ročište na sudu, kako je prošlo, je li poskupila stoka na pijaci…ispituje, savjetuje, ali to ne izgleda ni naporno, ni nekulturno, ni dosadno jer to je Džemo.To je sve nekako normalno i prirodno s njim.
“Gdje li je ona krenula, u pogrešan je bus ušla, ona treba u Sarajevo”, govori vozaču za neku ženu.
”Ma šta me briga gdje će, neka gleda. Otkud ti znaš?”
“Ma znam, treba gore”, govori Džemo.
Bus kreće i ubrzo se zaustavlja jer iz drugog trči ona žena i moli da joj otvore, a Džemo sliježe ramenima i širi ruke, ko veli, vidiš da sam u pravu. “Bolan, Džemo, pa što me ne zoveš, vidiš da sam ušla u pogrešan bus”, kaže ona i svi se smijemo.
Slogan firme Centrotrans je “Putujte s osmijehom”, međutim, danas rijetki putuju s osmijehom. Djeca, učenici, studenti, zaposleni, nezaposleni, penzioneri, svi su zabrinuti iz raznih razloga i smijeh se rijetko čuje. Međutim, kad je Džemo na smjeni, onda svi putuju s osmijehom.
U zadnje vrijeme ga ne viđam na liniji Sarajevo – Kakanj i čujem da je dobio promjenu radnog mjesta, kao i mnogi drugi, sad je čuvar u autobazi. Zamijenile su ih mašine koje kada ulazite u bus najčešće pisnu i kažu:”Nemate dovoljno kredita”, a imate.Vozač kaže da je ok i da je greška u sistemu. Nedostaje mi Džemino lice i pitanje:”Đe si profesorice, čitaju li djeca?” Aparat vam se neće nasmijati, upitati za zdravlje i napuniti vam dušu, on nije programiran za takve stvari. I to je jedan od razloga što se smijeh više ne čuje.
Zato,vratite nam Džemu ako želite da putujemo s osmijehom!
