“Ovo je prva godina da je moja trogodišnja kći u potpunosti uronila u mitologiju Djeda Mraza. Dok mi govori kako će se Djed Mraz ugurati u naš dimnjak, vidim sjaj čistog čuđenja u njezinim očima koji me odmah vraća u moje Božiće iz djetinjstva”, za BBC piše Dan John.
“Bio sam – i sretan sam što to mogu priznati – pravi vjernik. Apsolutno sam obožavao božićnu čaroliju, posebno Djeda Mraza, a moji su roditelji, recimo to tako, činili sve da bi je poticali. Na božićno jutro spustio bih se na vrhovima prstiju dolje i pronašao odškrinuta vratašca, ostatke na brzinu pojedene pite od mljevenog mesa na tanjuru, sažvakanu mrkvu i maramicu s crvenom mrljom na mjestu gdje je Djed Mraz trljao Rudolphov nos (a ne mamin ruž). Dokazi su, što se mene ticalo, bili nepobitni”, kaže.
“Međutim, dok počinjem konstruirati vlastiti mit o Djedu Mrazu za svoju kćer, ne mogu odagnati grižnju savjesti. Može li poticanje njezine vjere u svu ovu prazničnu magiju na neki način potkopati njezino povjerenje? U trenucima ljutnje čujem sebe kako prizivam prijetnju ‘popisa zločeste djece’ i vidim iznenadni bljesak straha na njezinu licu. Zbog toga sam se zapitao kakvog Djeda Mraza želim stvoriti za svoju kćer i da budem iskren, trebam li to uopće raditi.”
Čak 83% petogodišnjaka kaže da vjeruje u Djeda Mraza
Fascinantno, iako se moderni svijet čini lišenim magije, vjerovanje u Djeda Mraza ostalo je nevjerovatno dosljedno. Godine 1978. studija objavljena u časopisu American Journal of Orthopsychiatry otkrila je da 85% četverogodišnjaka vjeruje u Djeda Mraza.
Više od četvrt stoljeća kasnije istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Cognition and Development otkrilo je da 83% petogodišnjaka kaže da vjeruje u Djeda Mraza. I to uprkos tome što Google Trends pokazuje da broj pretraživanja pitanja “postoji li Djed Mraz” naglo raste svakog prosinca.
“Pretpostavljam da to i nije toliko iznenađujuće”, piše dalje John za BBC.
“Kulturološki dokazi koje kao društvo stvaramo o postojanju Djeda Mraza svakako se gomilaju. On se pojavljuje u svakoj božićnoj televizijskoj emisiji i filmu, postoji u svakom trgovačkom centru. Svake godine Zapovjedništvo zračne i svemirske odbrane Sjeverne Amerike (NORAD) omogućuje praćenje putovanja Djeda Mraza na Badnjak. Kako bi umirila djecu tokom pandemije 2020. godine, Svjetska zdravstvena organizacija izdala je potvrdu da je Djed Mraz ‘imun’ na covid-19.
Ima mnogo dokaza za postojanje Djeda Mraza, gotovo dovoljno da izazovu blagu egzistencijalnu krizu. I upravo to nastojanje roditelja i društva općenito da se stvore naizgled uvjerljivi dokazi o postojanju Djeda Mraza profesor filozofije na King's Collegeu u Pennsylvaniji David Kyle Johnson opisuje kao Laž Djeda Mraza u svojoj knjizi Mitovi koji su ukrali Božić.”
“Kad kažem Laž Djeda Mraza, ne mislim na cijeli mit o Djedu Mrazu, mislim na određenu praksu unutar tog mita. Roditelji uvjeravaju svoju djecu da je Djed Mraz doslovno stvaran”, kaže Johnson.
Kod djece treba poticati kritičko razmišljanje
Ističe kako od djece ne tražimo tek da zamisle Djeda Mraza, nego da stvarno vjeruju u njega. To naglašavanje vjere umjesto mašte Johnson smatra štetnim.
“Definitivno mislim da to može narušiti povjerenje između roditelja i djeteta, ali mislim da su najveća opasnost zapravo lekcije o antikritičkom razmišljanju. Roditelji koji su posebno posvećeni laži Djeda Mraza izvodit će sve i svašta kako bi osigurali da njihova djeca nastave vjerovati”, kaže Johnson.
Johna ovo vraća u njegovo djetinjstvo, kada je kao 8-godišnjak napisao pismo Djedu Mrazu ispitujući logistiku njegove misije, da bi njegov tata napisao odgovor svojim starinskim rukopisom.
Za Johnsona upravo stvaranje lažnih dokaza i uvjeravanje djece da su loši dokazi zapravo dobri dokazi potkopava kritičko razmišljanje koje bismo trebali poticati kod djece u ovoj eri lažnih vijesti, teorija zavjere i poricanja znanosti.
“Laž Djeda Mraza dio je roditeljske prakse koja potiče ljude da vjeruju u ono što žele vjerovati samo zbog psihološke nagrade. To je loše za društvo općenito”, kaže Johnson.
Međutim, ima stručnjaka koji tvrde da vjerovanje u Djeda Mraza zapravo može potaknuti kritičko razmišljanje kod djece.
Ovisi o tome kako ih roditelji podržavaju u procesu konačnog otkrivanja i prihvaćanja istine. Cyndy Scheibe, profesorica psihologije na Ithaca Collegeu u New Yorku i stručnjakinja za medijsku pismenost, istražuje dječje vjerovanje u Djeda Mraza još od 80-ih godina.
Provela je istraživanje u tri različita razdoblja i svaki put pronašla iznenađujuće dosljedne rezultate.
Sumnja se javlja oko šeste godine
“Djeca počnu postavljati pitanja oko četvrte ili pete godine, a onda počnu sumnjati oko šeste godine”, kaže Scheibe
. Svaki put kad je provela svoje istraživanje, Schiebe je otkrila istu stvar – prosječna dob djece koja prestaju vjerovati u Djeda Mraza je između sedam i osam godina. Međutim, to se rijetko događa iznenada: “Otkrila sam da taj proces traje oko dvije godine, dok djeca ne prođu kroz njega.”
Scheibe objašnjava da ovo prijelazno razdoblje, između sedam i devet godina, ima smisla jer je usklađeno s dobi kada djeca prelaze iz takozvanih “preoperativnih mislilaca” u “konkretne operativne mislioce”.
Švicarski psiholog Jean Piaget razvio je ove pojmove kako bi objasnio da djeca postupno razvijaju svoje razumijevanje i znanje o svijetu. U predoperativnoj fazi djetetova predodžba o svijetu uglavnom je oblikovana prema tome kako stvari izgledaju, a ne dubljim logičkim zaključivanjem.
Ali to se mijenja kada djeca počnu ispitivati i preispitivati stvari koje vide ili čuju.
“Konkretan operativni mislilac želi dokaze. Počinju kognitivno sazrijevati u trenutku kad priča nema logičnog smisla i magija više nije odgovor. Tada počinju prikupljati dokaze”, kaže Scheibe za BBC.
Upravo u ovoj fazi, smatra Scheibe, roditelje trebaju voditi njihova djeca, kako bi im pomogli da razviju svoje vještine kritičkog razmišljanja.
“Oni funkcioniraju kao mali naučnici testiraju hipoteze i prikupljaju podatke kako bi otkrili što je istina, a što nije”, kaže Schiebe.
To je nešto što roditelji mogu potaknuti postavljanjem pažljivih pitanja.
Djeca obično otkrivaju istinu oko sedme godine
“U medijskoj pismenosti sve je u postavljanju pitanja.
Šta mislite? Kako bismo doista mogli saznati? Šta mislite zašto ljudi to rade?” objašnjava Scheibe.
“Kolegica Amy”, nastavlja John, “pričala mi je o dokazima koji su okončali njezino vjerovanje u Djeda Mraza kada je imala oko sedam godina: “Prepoznala sam mamin rukopis na etiketi i bila sam potpuno šokirana!”
Međutim, Amy je rekla da se nije osjećala povrijeđeno ili izdano otkrićem. Umjesto toga, to je učinilo da se osjeća odraslo i da razumije nešto o svijetu.”
Njeno iskustvo poklapa se s istraživanjem objavljenim u časopisu Child Psychology and Human Development koje je otkrilo da su djeca općenito sama otkrivala istinu o Djedu Mrazu u dobi od sedam godina i imala pretežno pozitivne reakcije na to otkriće.
Međutim, studija je pokazala da su roditelji, s druge strane, prošli malo gore, opisujući sebe kao pretežno tužne u reakciji na otkriće svog djeteta.
I tu leži glavni problem i za Johnsona i za Schiebe – nisu djeca, već njihovi roditelji ti koji odbijaju prihvatiti da Djed Mraz ne postoji.
Schiebe opisuje kako je tokom desetljeća istraživanja jedino vrijeme kada je vidjela da je vjerovanje u Djeda Mraza postalo “problematično” bilo kada su roditelji nastavili održavati iluziju nakon vremena kada je dijete bilo spremno za istinu.
“Mislim da je problem to što su djeca spremna čuti istinu, ali vi niste spremni izgovoriti istinu, a morate je iznijeti“, kaže Scheibe.
“Popis zločestih” je štetan za djecu
“Kao otac mogu razumjeti privlačnost zadržavanja mitologije Djeda Mraza što je duže moguće”, ističe John.
“S jedne strane, čini se kao da je to način da se spriječi njihovo prebrzo odrastanje, da se nekako zaštiti dio njihove nevinosti. S druge strane, Djed Mraz je za mnoge roditelje, a tu uključujem i sebe, postao brzo rješenje za upravljanje svojim zloglasnim ‘popisom zločestih’. Oduvijek mi je jedan dio mita o Djedu Mrazu bio najneugodniji. Njegova prisutnost kao neka vrsta svečarskog Big Brothera, svevidećeg oka koje neprestano ocjenjuje vaše ponašanje kao ‘zločesto’ ili ‘dobro’.
I nedavno je ovaj element mita dobio potpuno novi život s vilenjakom – opisanom na vlastitoj web stranici kao ‘vilenjak-izviđač Djeda Mraza’ – koji Djedu navodno javlja ponašanje djece, pa čak i lažnim ‘kamerama Djeda Mraza’ koje roditelji mogu instalirati kako bi pokazali da vas uvijek netko promatra.
Čini se da je Djed Mraz uvelike postao djelotvorni model za Foucaultov panoptizam – oblik internaliziranog nadzora i samonadzora koji više ne zahtijeva vanjsko prisiljavanje.”
“Za mnogu djecu Djedica može biti prilično zastrašujuća figura. Ta ideja da on cijelo vrijeme promatra može biti prilično zastrašujući koncept”, kaže Rachel Andrew, klinička psihologinja specijalizirana za dječju i obiteljsku psihologiju.
Andrew vjeruje da je korištenje Djedovog “popisa zločestih” kao alata za upravljanje ponašanjem pogrešno na mnogo načina.
“Djeca vjeruju da su na imaginarnom popisu zločestih zbog ponašanja tokom cijele godine? Ili tri ili četiri mjeseca? To je daleko onoga za što znamo da će vjerojatno potaknuti pozitivno ponašanje naše djece”, kaže Andrew.
Za Andrew je način na koji roditelji koriste Djeda Mraza za disciplinu previše nejasan da bi djeca stvarno razumjela što od njih tražimo, a vremenski okviri često su toliko široki da su nedostižni.
“Jedan od problema mogao bi biti taj što disciplina ne dolazi od vas kao roditelja. Predajete je nekome ko je izvan vašeg porodičnog doma”, kaže Andrew.
To može otvoriti mogućnost da vas vaše dijete ne vidi kao osobu koja će ga pratiti ili zbog koje treba promijeniti svoje ponašanje.
Također, Andrew vidi prastaru prijetnju da Djed Mraz ne isporučuje igračke nestašnoj djeci kao realno neprovedivu: “Nije proporcionalno bilo kakvom ponašanju djeteta da ne dobije svoje božićne darove. I još nisam upoznala dijete koje nije dobilo nikakve darove zbog svog ponašanja. Malo je vjerojatno da će ijedan roditelj slijediti to do kraja, tako da je i to prazna prijetnja”.
“Uvjeravati djecu da svi pokloni dolaze od Djeda Mraza je pogrešno”
Postoji još jedan neugodan nusproizvod Djeda Mraza koji pravi popis i dvaput ga provjerava kako bi otkrio ko je od djece bio zločest – to stvara predodžbu da su pokloni mjera njihove moralne vrijednosti.
“Imamo mnogo načina da ovjekovječimo ideju da ljudi dobiju ono što zaslužuju. Govorite li djeci da su darovi koje dobivaju funkcija kvalitete njihove dobrote, bit će to teška lekcija u svijetu s toliko nejednakosti”, kaže Philip Cohen, profesor sociologije na Sveučilištu Maryland.
Cohen se pita što se događa kada se dječje vjerovanje u Djeda Mraza sukobi s njihovom sve većom sviješću o nejednakosti oko njih, posebno u dobi kada možda traže objašnjenja za tu nejednakost.
“Postoje li sedmogodišnjaci koji vide nejednakost posvuda oko sebe i koji još uvijek vjeruju da Djed Mraz daje darove na temelju moralne vrijednosti? Znači li to da dobrostojeća djeca dobivaju ono što zaslužuju jer su dobra, a siromašna djeca isto dobivaju ono što zaslužuju zato što nisu dobra?” pita Cohen.
Dok kriza troškova života zaokuplja društvo i ovog Božića, ovo se pitanje čini važnijim nego ikad.
Scheibe vjeruje da je jedan od načina za borbu protiv toga dodjeljivanje odgovornosti Djedu Mrazu za podjelu darova.
“Postoje neke porodice u kojima svi darovi dolaze od Djeda Mraza. Mislim da je to pogreška”, kaže Scheibe i tvrdi da bi djeca trebala biti više uključena u proces božićnog darivanja: “Neka Djed Mraz bude dio priče, ali neka stvar bude šira od toga, neka se radi o davanju i primanju. Djecu možete uključiti u to prilično rano.”
Šta reći djetetu kad prestane vjerovati u Djeda Mraza?
“Dakle, kakvog Djeda Mraza trebam stvoriti za svoju kćer? Mislim da svakako želim biti oprezan i ne udaljiti se previše od razigrane mašte u doslovno vjerovanje. Svakako želim spaliti popis zločestih – želio bih da njezin Djed Mraz bude više Gandalf, a manje svevideće Sauronovo oko. I kako bude starila, nadam se da sam spreman odreći se istine kada ona za to bude spremna i potaknuti je na tom putu otkrivanja. Iako ne vjerujem da to znači napustiti Djeda Mraza, nego samo učlaniti novog Djeda Mraza u klub”, nastavlja John.
Savršen primjer ovoga iznijela je Schiebe govoreći o svojoj vlastitoj kćeri kad je prestala vjerovati: “Rekla sam joj: ‘Dakle, sad kad znaš istinu, ti postaješ Djed Mraz. A znaš što to znači? Možeš ustati usred noći i stavljati ljudima stvari u čarape, ali moraš se pobrinuti da te niko ne vidi i to mora biti nešto za što znaš da žele.’ I onda, sljedećeg božićnog jutra, izraz njezina lica, uzbuđena što je uspjela biti Djed Mraz, to je bilo jednostavno spektakularno.” (index.hr)
