“Vratila bih se u onu mladost iako se živjelo u neimaštini. Od padobrana smo šili odjeću, a jednom mom rođaku koji se kao muhadžir vraćao u Goražde od vojničke deke sašiveno je odijelo. Kad je moj rahmetli babo umro, nije bilo ćefina da ga opremimo. Ja sam iz sehare izvadila djevojačko ruho da se babi od njeg skroje ćefini. A poznati profesor rahmetli Ešref ef. Kovačević pričao nam je da se njegov babo opremio u ćefine od papira. Užasna je oskudica bila. I pored te neimaštine, opet bih se tamo vratila. Svi smo bili jednaki. Veseli. Nasmijani”, priča jedna od najstarijih Visočanki, supruga rahmetli Saliha ef. Trake, poznatog bošnjačkog i bosanskog alima.
Za Halida-hanumu, suprugu rahmetli Saliha ef. Trake, poznatog bošnjačkog i bosanskog alima, jednu od najstarijih Visočanki, čuo sam od Džemala ef. Salihspahića, jednog od osnivača i dugogodišnjeg direktora Medrese “Osman ef. Redžović”. Predložio mi je da je zajedno posjetimo u Smršnici ponad Visokog, gdje u porodičnoj kući posljednjih godina živi. Budući da je i profesor Salihspahić dobrano zagazio u tzv. treću životnu dob, nanizao je 87 godina, pomislio sam da su oni generacija. I dok smo iz Čajangrada, gdje on stanuje, putovali prema Smršnici, profesor mi otkriva da je Halida-hanuma od njega starija desetak godina i da spada među najstarije Visočane. Ukoračila je u 97. godinu života. Zdravlje je još uvijek dobro služi, piše Stav.ba.
Kad smo stigli pred porodičnu kuću familije Trako, Halida-hanuma nas je dočekala na ulazu u kuću. Bio sam prijatno iznenađen njenom vitalnošću, memorijom, očnim vidom, sluhom. Pozvala nas je u dnevni boravak, gdje smo razgovarali o njenom životu od rodnog Goražda do Visokog, dijamantskom piru – šezdeset dvije godine braka s rahmetli Salihom. Dragi Bog joj je dao dug i zdrav život. Razgovor počinjemo njenim sjećanjem na njene rane godine provedene na obalama Drine, doseljavanje u Visoko te poznanstvo sa Salihom ef. Trakom.
ROĐENA NA DRINI
“Rođena sam u Goraždu u familiji Herenda. Majka mi je bila iz Višegrada, iz porodice Ustaujić. Babo je bio imam matičar. Službovao je u Goraždu, Čajniču, Visokom, Gračanici kod Visokog. U Visoko smo preselili pred sami Drugi svjetski rat. Babo je iz Čajniča službeno premješten u Visoko. Punih osam mjeseci babo se nadao da će se vratiti u Čajniče. Silno je volio taj grad i tamošnji narod. Salih ef. Muftić, jedan od uglednika toga vremena, rekao mu je: ‘Mi te nagrađujemo premještajem u grad Visoko. Iz te selendre ideš u Visoko, koje je mahala sarajevska. Misliš li ti djecu školovati?’ Babo je umro u 63. godini, a majka čak u 50. godini. Salih i ja upoznali smo se sasvim slučajno. On je znao da moj otac ima dvije kćerke. Znao je, također, da su udate. U razgovoru s mojim komšijama Lemešima saznao je da Hamid efendija ima i treću kćerku, koja je djevojka. Jednog dana je došao po danu da se upoznamo. U razgovoru šta voliš, šta ti je hobi, čime se baviš, rekla sam mu da sam silom prilika prekinula školovanje, te da je čitanje moja velika ljubav. Pitao me je šta volim da čitam, a ja sam mu odgovorila da sam pročitala mnoga djela naših pisaca. Tad me pitao da li sam čitala Zeleno busenje od Edhema Mulabdića. Kad sam rekla da nisam, on mi je donio taj roman. I tako je krenula naše poznanstvo. Šest godina bili smo u vezi. U tih šest godina bilo je Salihovo odsluženje vojnog roka, studij i smrt moga babe Hamida.”
OD MOG DJEVOJAČKOG RUHA SKROJILI BABI ĆEFINE
Halida-hanuma nastavlja svoju priču. “U ono vrijeme kad smo živjeli u Visokom bila sam četvrta ili peta muslimanka u razredu. Bilo je kritika što smo mi kao učenice nosile haljinu, što smo bile sa skraćenom kosom. Babo nam nije prigovarao jer je želio da se školujemo, da budemo obrazovane. U školu nismo išle u dimijama, ali smo po kući nosili dimije i ostalu našu nošnju. Bilo je onih koji su izokola zbog našeg oblačenja haljine u školi govorili da Hamid-efendiji fali samo ‘zlatni krst na vratu’. Kćeri Hamid-efendije nisu išle ni na igranke, ostale su ono što jesu, a kćeri onih kritičara su prihvatale novi trend ponašanja omladine. Vratila bih se u onu mladost iako se živjelo u neimaštini. Od padobrana smo šili odjeću, a jednom mom rođaku koji se kao muhadžir vraćao u Goražde od vojničke deke sašiveno je odijelo. Kad je moj rahmetli babo umro, nije bilo ćefina da ga opremimo. Ja sam iz sehare izvadila djevojačko ruho da se babi od njeg skroje ćefini. A poznati profesor rahmetli Ešref ef. Kovačević pričao nam je da se njegov babo opremio u ćefine od papira. Užasna je oskudica bila. I pored te neimaštine, opet bih se tamo vratila. Svi smo bili jednaki. Veseli. Nasmijani. Drugarice su međusobno mijenjale odjeću. Meni je to bilo divno. Drugi dan Bajrama bio bi teferič na Ravnom brdu. Ako imaš tene, ideš bos do derneka i onda obuješ tene.”
Na pitanje čega se sjeća sa suprugove robije na koju je vansudski osuđen, kazala je: “Zbog pripadanja mladomuslimanskom pokretu, bio je vansudski osuđen na dvije godine i sedam mjeseci. Osam mjeseci nismo znali za njega, gdje je, je li živ. Po izlasku s robije malo je pričao o tome. Najviše sam saznavala kad bi on pričao s kolegama. Jednom ga je zovnuo komandant logora i pitao da li bi želio ranije izaći. Nakon što je potvrdno odgovorio, ponudio mu je mogućnost da sklope ugovor. ‘Ti ćeš slušati šta pričaju tvoje kolege pritvorenici i nama prenositi’, rekao mu je. U prvi mah je zastao. Ponestalo mu daha. Potom mu je moj Salih rekao da je na prvom mjestu vjernik, musliman, te da ne može prihvatiti ponudu jer je to strahovit grijeh. On je ustao i uz uzvik ‘balijo’ čizmom ga toliko žestoko udario u leđa da se jedva uspravio. U tom momentu Bog mu je dao toliko radosti kao da mu je neko poklonio čitav dunjaluk. U sebi je pomislio: ‘Kad sam izdržao ovo dosad, izdržat ću i ovo odsad, ali neću biti izdajica.’ Nažalost, mnogi su pokleknuli pod užasnim torturama.”
Valja se podsjetiti da je rahmetli Salih ef. Trako 9. maja 1949. uhapšen i osuđen, bez Suda, na maksimalnu kaznu tzv. društveno-korisnog rada u trajanju od 27 mjeseci. Pušten je 8. augusta 1951. godine. Nakon istrage u Ćemaluši, gdje je pod vrlo teškim uvjetima boravio u skučenom potkrovlju bez prozora, uz česta maltretiranja, popraćena strašnom glađu, nakon mjesec i po dana prebačen je u “Crnu kuću” u Travniku. U toj kući proveo je oko dva mjeseca. Tu je bio izložen smradu prljavštine i neprestanim ujedima buha. Potom je po nekoliko mjeseci boravio na raznim zatvorskim radilištima kao što su Rilić (Kupres), Čengić-Vila, rudnici Breza i Pajtov han. Zanimljivo je da je i poslije izlaska s robije ostao pod stalnom pratnjom kao nepodoban. Hapšen je kad je predsjednik Egipta Džemal Abdul Naser bio u posjeti SFRJ.
PREBOLOVALA KUGU
Interesiralo me je da li je zapamtila još neku pandemiju. “Zapamtila sam i prebolovala trbušni tifus. Tada sam imala 18 godina. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj neko nije bolovao od te opasne bolesti. Karakteristično je bilo i za tu bolest da su oboljeli imali visoke temperature, 40 i više stepeni. Dugo se bivalo u neznani. Hranili su nas, bolje reći pitali, na kašičicu. Rahmetli dr. Nuhić bio je dobar prijatelj s mojim babom i rekao mu je da u apoteci kupi neko prekrupu od žita i da više ništa ne jedem. Tetka je to kuhala. Tek kad sam ozdravila nisam mogla normalno hodati. Kretala sam se četveronoške.”
Prisjetila se i nekih detalja iz Drugog svjetskog rata. “Mladost mi nije bila baš svijetla. Dobro sam zapamtila Drugi svjetski rat. Zapamtila sam sve njegove nedaće, neimaštinu, pa babinu dugu bolest. Uz to, bila je i velika inflacija. Sjećam se dobro jednog razgovora mojih roditelja. Tema je bila troškovi života jedne porodice. Govorili su da plaća ne može pokriti troškove života, jer je kirija za stan bila 300 dinara, a babina plaća bila je nešto veća od hiljadu dinara. Troškovi života veoma skupi. Stoga je predavao i vjeronauku u Kožarskoj školi u Visokom i imao nekakav honorar. Potom se ukazala potreba za imamom u Gračanici. Dvije godine nakon rata, 1947, rahmetli Rasima Husića i mene mobilisali su za popis stanovništva u Gračanici. Radili smo dugo. U to vrijeme Salih je bio u vojsci.”
DOBRO SE DOBRIM VRAĆA
Halida-hanuma je u šali, kroz anegdote, objasnila svoju dugovječnost. Domalo, nakon što su s Grbavice izbjegli u svoju kuću u Smršnici, negdje 1992, kad se zahuktavala agresija na Bosnu i Hercegovinu, na njihova vrata pokucao je bračni par muhadžira iz Podrinja. Čim su ih vidjeli u gotovo poderanoj obući, Salih je suprugu poklonio jedine cipele u kojima je izbjegao, a Halida svoje njegovoj ženi. Oni su ih blagosiljali dok su odlazili. Drugi put su drugim muhadžirima poklonili posljednjih 20 maraka koje su imali kod sebe. Tada je muhadžirka ponavljala molbu Bogu da Halida-hanuma doživi stotinu godina. U oba slučaja bračni par Trako, u vrlo kratkom vremenu, od svojih prijatelja iz Kaknja i nekih drugih gradova dobio je i obuću i novac koji im je trebao za život. Čvrsto su vjerovali da je to Božija nagrada, jer dobro se dobrim vraća.
Našem razgovoru prisustvovala je i njena najstarija kćerka Naila. Sada ima 72 godine. I ona je podvukla očevu žarku želju da mu djeca budu obrazovana. Sve četvero su ugledni intelektualci. Naila se prisjeća kako su je željeli uključiti u Savez komunista. “Bila sam među najboljim učenicima u ekonomskoj školi u Visokom. Poslije mog završetka te škole izašao je konkurs za prijem radnika u jednu banku. Mnoge moje kolegice se pozapošljavaše, a mene su odbili jer sam bila pod hipotekom da sam kćerka mladomuslimana. Javim se na konkurs koji je objavila TT montažu i za divno čudo bivam primljena kao pripravnik za knjigovođu i blagajnika. Jedan dan za doručkom radna kolegica Dževa mi kaže da hoće da me predlože za prijem u Savez komunista. Poče mi govoriti komplimente. Odgovorila sam joj da sam ja takva kakva sam i bez knjižice Saveza komunista. Ja se promijeniti neću. Nema potrebe da budem član Partije.”
OPET BIH IZABRALA NAŠ ZAJEDNIČKI ŽIVOT
“Imam tri kćerke i sina. Sin Ejub je moja snaga. Imam osmero unučadi i mnogo praunučadi. Kad bih ponovo živjela, iako je bilo malih peripetija, kao i u svakom životu (jedna plaća, djeca se školovala), izabrala bih naš zajednički život. Zbog silnih obaveza na poslu i u nauci, Salih je često nedostajao djeci i meni. U želji da pomogne porodici, najstarija kćerka je poslije ekonomske škole željela raditi, a otac joj je rekao da mora nastaviti studij. On je skinuo kapu i rekao: ‘I kad bih ovu kapu s glave prodao, tebe ću školovati.’ Moj Salih je volio i pjesmu. Čak je imao i frulicu. Lijepo je svirao. Najviše mu se sviđala sevdalinka Snijeg pade na behar, na voće. Nekad smo, za naše duše, pjevali u duetu. Volio je, također, poljoprivredne radove, posebno koševinu.”
Zamolio sam je, na kraju, da prokomentira sve veću pojavu kod mladih da se ne žene i ne udaju. “Apelujem da se žene i udaju. Nafaka nije od ljudi nego od Boga. Udvoje je uvijek lakše živjeti. Tuga je kad ostane momak neoženjen i kao takav ostari. Mnogi jedinci nikad se ne ožene zbog majki kojima nikakva djevojka, potencijalna snaha, ne valja.”
Zanimljiva je i njena poruka čitaocima: “Volite se, ljudi, pomažite se, ljudi. Nemojte se zamjerati. Poštujte se. Posebno apelujem na omladinu da više poštuje roditelje.”
