Marija Gaćeša (28) iz Beograda, majka prvih četvorki koje su začete prirodnim putem u Srbiji, smogla je snage da, sedam mjeseci nakon porođaja, priča o “akušerskom nasilju koje je doživjela kada je otišla u porođajnu salu u beogradskom porodilištu GAK Narodni front”.
Marija se prisjeća tog 28. aprila, kada je na svijet donijela svoje bebe.
U trudnoći sam doživjela akušersko nasilje od anesteziologa. Ne mogu više o tome da šutim, boli me svaki put kada pomislim na to. Željala sam da me porode u spinalnoj anesteziji, da budem oduzeta u donjem dijelu, ali da mogu da vidim bebe, ali se moj ginekolog nije složio sa tim i bolje zato što se ne bih smirila kad bih vidjela bebe tako male, kao mrvice – počinje priču sagovornica Nove.rs.
Ona objašnjava da je tog dana pojela mnogo hrane, što nije dobro ako se baš tada porađate, te da je to bio možda najveći problem.
Bio je Veliki petak, pojela sam doručak, ručak, užinu, popila sam šest litara vode zbog vode u vodenjaku, čips, medeno srce, sve što mi je bilo pri ruci. Krenula sam da se istuširam dok su žene jele da iskoristim priliku jer ima samo dvije tuš kabine, a nas trideset je na spratu. Pitala sam ih koliko je normalno da krvarim jer dosta krvarim, a sestra kad je vidjela, samo je viknula nema kupanja, hajde u porodilište. Toliko se prestravila da je zaboravila da me stavi u kolica, pa sam pješke išla u porodilište.
Zamolila je sestru da je ne vodi ako se neće porađati, jer ne želi da ponovo prolazi kroz scenario kao nekoliko dana prije samog porođaja.
Pošto sam 14 dana ležala u bolnici, gledala sam kako porađaju ženu čija je beba umrla. Neću izdržati. U momentu kada treba da sačuvam sebe i četiri bebe u meni, ja čujem da su tri bebe uspavane, a žene jauču u sobi. Ne mogu da se saberem od tada. Ona mi govori da će me vratiti, samo da me doktor pregleda. Ne smije da mi kaže, a znam da ću se poroditi.
I dalje joj niko ništa ne govori, jošje rano za porođaj, ali sve ukazuje da bebe stižu.
Nadrndana sestra mi kaže da ugasim telefon jer im ne treba uživo prenos, a ja htjela da zovem Đoleta da mu kažem šta se dešava. U jednom trenutku dolazi doktorka, kažem joj da imam nagone, ona kaže ma kakvi, hajde da te pogledam na ultrazvuku, a kada je vidjela, odmah je povikala jao, porađaš se, zovi tvog doktora. Ja da ga zovem? Zašto ga vi ne pozovete, ovdje radi? Haos u meni, porađam se danas. Znam da je prerano, ali to je to.
Voze je u salu gdje je čeka anesteziolog koji ju je prekorio jer je previše pojela hrane.
Pakao, vrištao je što sam toliko jela. Pokušavala sam da mu objasnim da sam tu već dvije sedmice, da sam gladna. Pita me jesam li imala koronu, imam li test na kovid, na trombofiliju, kažem nemam, a on diže paniku kako nisam, rekoh otkud znam, niko mi nije rekao. Kaže mi da zinem, ja ne znam šta se dešava, rekoh mu da rade šta žele, ali da me uspavaju. On kaže ma kakvo uspavljivanje, sad ćemo da ti ispumpavamo želudac. Ne znam ni šta to znači. Stavili su mi sondu, ne daj Bože nikom. Počeli su nagoni za povraćanje, on govori da se smirim, objašnjavam mu da ne radim to namjerno, nego refleks, bijesan je što to radim. Užas.
A kada su počeli da je vežu, Marija je mislila da će umrijeti, ali ne od bolova, nego od straha šta se dalje dešava.
Ležim raširena na stolu, sjećam se njegovih obrva, stavljaju mi masku i kreće doktor koji me porađa da priča kako se seli, ostavio je ženu i kćerku u gradu i odjednom osjećam da ubada nož u moj stomak. Jednom, drugi put, treći, četvrti. Pokušavam da mrdam prstima, opijena sam djelimično, ispred mene je sve bijelo, totalno pomračenje. Dalje više ni ne znam šta se dešava, izbezumljena sam. Jasno mi je da je njihov posao postao rutina, kao rad na šalteru, ali tražila sam samo malo empatije i ništa drugo.
Marija je prilično nezadovoljna načinom na koji su joj se odnosili zaposleni u ovom porodilištu, a sličan pristup, kako priča, imali su i doktori sa Instituta za neonatologiju na kom su njene bebe bile tri mjeseca.
Način na koji mi je doktorka saopštila da Irina ima dijagnozu, bio je zastrašujuć. Vaše dijete ima oštećenje na mozgu, doviđenja i prijatno. Đole i ja smo preblijedeli, počeli da plačemo i da se grlimo. Niko nam nije ni objasnio šta to znači, sa čim se susrećemo. Kasnije smo saznali da je imala i upalu pluća. Niko nas o tome nije obavijestio. Samo malo veće komunikacije sa pacijentima, topline, pažnje, ipak smo mi žene kojima rade hormoni, pritom ja nosim četvorke kojima još nije vrijeme za porođaj… Ništa više nisam tražila – kaže ova majka.
