Mustafa i Emina Hodžić iz sela Boganovići u blizini Olova u BiH imaju nesvakidašnju ljubavnu priču. Njih dvoje je težak život spojio na jednom krajnje neobičnom mjestu, psihijatriji.
Svoju tešku životnu priču prvo započinje Emina.
Nakon 11 godina nasilnog braka iz kog ima dvoje djece, Emini je dijagnostikovana srednje teška depresija. Kako bi se izliječila, Emina je odlučila je da pomoć potraži na psihijatriji.
Jako je teška moja životna priča. Bila sam u braku 11 godina, imam dvoje dece iz tog braka. U tom braku sam oboljela, dobila sam srednje tešku depresiju. Nakon dvije, tri godine nisam više mogla da se borim, pa sam otišla na psihijatriju da bih se liječila. Svi su me napustili, i suprug i djeca. Muž se borio dok je mogao, ali na kraju je kao i svi digao ruke- započinje priču Emina.
Ono čemu se nije nadala je da će psihijatriji upoznati ljubav svog života, Mustafu.
Kada sam otišla na psihijatriju, upoznala sam Mustafu i evo već osam godina smo zajedno. Meni su tamo davali samo neke lijekove od kojih mi je bilo sve gore i gore. Nakon osam dana, doktorica me je pustila na socioterapiju. To podrazumijeva krug ljudi gdje dolaze pacijenti koji su “malo zdraviji”. Tada sam ugledala Mustafu, sjedio je mirno, ćutao i posmatrao šta se radi”- kaže Emina sa suzama u očima.
Mustafi je ispričala detalje svog nimalo lakog života, a on je svaku njenu riječ upijao.
U njegovim očima vidjela sam ljubav i ozdravljenje. Uz pomoć svog Mustafe sam ozdravila. Ljubav nam je ozdravila dušu. Mustafa je mene jako dobro razumio- kaže Emina.
Mustafin put do psihijatrije drugačiji je dosta od Emininog.
Mustafa je 10 godina radio kao profesor u srednjoj školi, a bez posla je ostao nakon teškog zdravstvenog problema koji ga je zadesio.
Sav novac koji je zaradio, bio je prinuđen da da za liječenje, uslijed čega nije imao sredstava da kupi ni osnovne namirnice za život.
Moje glavno zanimanje je visoko kvalifikovani stolar, završio sam i pedagošku akademiju kako bih mogao da predajem u školi. Izveo sam tri generacije stolara za tih 10 godina koliko sam radio u školi. Imao sam težak hirurški zahvat, pa dosta pregleda koji su iziskivali dosta finansija. Došao sam zbog toga u situaciju da nemam šta da jedem, upao sam u neku blagu depresiju jer zbog zdravstvenog stanja više nisam mogao da radim. To je meni jako teško palo jer sam cijeli život radio. Tako sam otišao na psihijatriju, rekao sam doktoru da nemam šta da jedem”- kaže Mustafa, a Emina dodaje da je on bio jako cijenjen što od strane učenika, tako i od ostalih kolega.
Primljeni su isti dan na psihijatriju, a Mustafa je odmah znao kada je ugledao Eminu da je ona ljubav njegovog života.
Odmah mi se svidjela, tada sam počeo da se raspitujem za nju. Emina je bila jako loše, primala je jaku terapiju. Na socioterapiji smo počeli da pričamo, tako su dani prolazili i jedan dan sam je pitao da li želi da se uda za mene- priča Mustafa.
Siromaštvo im nije bila prepreka za sretan život.
Rekao sam joj da nemam ništa, a ona mi je rekla hoću, samo nemoj da me tučeš. Nju su maltretirali, fizičko nasilje je trpjela u kući gdje je prije živjela. Niko nije imao razumijevanja za nju, jedini spas joj je bila psihijatrija- kaže Mustafa.
Iako žive u siromaštvu, ističu da sreću i ljubav ništa ne može kupiti.
Kada smo došli ovdje kući, nismo imali ništa. Imali smo samo krevet, frižider, ormar i peć. Sreća u nesreći je to što je Mustafa dobar ribar, a mi živimo ovdje blizu rijeke. Kod nas nema nesuglasica. Nema osobe koja bi mogla njega meni da zamijeni, da nema njega ko zna šta bi bilo sa mnom- kaže Emina.
Najbitnije za ljude je da su skromni. Treba znati voljeti. Osoba koja nije skromna, neće znati iskreno da voli. Čovjek jedino može biti sretan samo kada je zadovoljan onime što ima. Eminu nikada ne bi ostavio, volim je beskrajno, i nju i njenu djecu na koju gledam kao da su moja- priča Mustafa.
Emininu djecu Mustafa je prihvatio kao da su njegova.
Tako na njih gledam. Ulažem sve što imam da ih odškolujemo. U tome nam pomažu nam dobri ljudi- kaže Mustafa za BN televiziju.
