Dan zahvalnosti je doba godine u kojem američke familije stvaraju uspomene i dijele ukusan tradicionalni obrok, usredsređen na puretinu.
Svake godine na ovaj dan okuplja se i moja bosanska porodica. Uz hranu, muziku i druženje, gradimo prisnije veze u ovoj stranoj zemlji, spajajući tradiciju i običaje donijete iz Bosne sa običajima i tradicijom zemlje u kojoj sada živimo.
Spontano i nenametljivo, Dan zahvalnosti postao je i naš praznik. Svake godine u naš đerdan uspomena, nižemo nove radosti, susrete i razgovore…“, riječi su kojim devetnaestogodišnja Bosanka, rođena u Americi, Ella Čolić, započinje svoj prvjenac – roman „Drveće bez korijena“ – izdat u Americi, a koji je već preveden na bosanski jezik.
Rođena je u Mountain View u Kaliforniji, i ponosno napominje da ima četrnaestogodišnjeg brata i desetogodišnju sestru.
Moji roditelji su izbjeglice iz Bosne – otac je iz Teslića, a majka iz Aleksandrovca. U SAD su doselili 1998. godine. Otac je došao kroz izbjeglički program spajanja porodica, kako bi se ponovo spojio sa sestrom i roditeljima.
Cijelo njegovo izbjegličko putovanje, opisala sam u svojoj knjizi, kao i put moje mame i moje tetke kroz težak imigracijski proces“, priča Ella zahvalna svojim roditeljima što su joj pružili mogućnosti za upoznavanje svijeta, različitih kultura i ljudi različitih vjerskih i nacionalnih identiteta, a što ni malo nije učinilo da joj se negdje „zagubi“ njen bosanski identitet. Naprotiv.
Prisjeća se kako joj je za Dan zahvalnosti 2018. godine, njena tetka dala kovertu punu pisama koje su članovi njene porodice jedni drugima pisali tokom rata u BiH.
Nije, kaže, u to vrijeme bila previše upoznata sa svojom porodičnom historijom, prosto što ju je porodica pokušavala zaštititi od traume do koje je doveo rat.
Nakon čitanja ovih pisama dobila sam jasniji osjećaj o tome ko sam i kako je moja porodica dospjela u Sjedinjene Države.
Htjela sam napisati knjigu o tome jer sam sigurna da ima i drugih mladih ljudi u sličnoj situaciji kao ja. Pogotovo što je moja porodica mješovite etničke i religijske pripadnosti.
Bilo mi je teško govoriti o ratu, ali mislim da su ovi teški razgovori neophodni za povezivanje ljudi. Priče su moćno oruđe za ujedinjavanje i to se trebalo iskoristiti kako bi smo pomogli da se narod u Bosni ujedini“.
Kaže da većina njenih prijatelja u Americi nije znala da je iz Bosne, sve dok ih nije počela ispravljati u izgovoru njenog prezimena i dok nije objavila svoju knjigu.
Zanimalo ih je, kaže, njeno porijeklo pa ih je polako počela uvoditi u našu kulturu.
Sada, znam da, uz ostalo, vole našu bosansku hranu, posebno pitu. Družimo se, pričam im o Bosni“.
Ella Čolić pripada generaciji bosanske mladosti koja po svijetu na najbolji i najljepši način, kulturom ponašanja, iskrenošću, znanjem, i beskomplomisnim činjenjem dobra prema ljudima, bez obzira ko su i kako se zovu, odaju sliku najljepšeg lica Bosne koga pokazuju gdje god i u kakvim god situacijama da se nađu.
Opet, kao Amerikanka, ne razlikuje se od svojih američkih vršnjaka – slobodna, otvorena, zaljubljenica u golf, skijanje, uzima časove letenja kako bi jednog dana stekla dozvolu privatnog pilota, čita knjige poznatih filozova, a sve u želji da istraži svoja interesovanja izvan književnosti i medicine.
Njena knjiga „Dreće bez korijena“, koja je ratna, ali i poratna hronika njene porodice, objavljena, najprije, na engleskom, a potom i na bosanskom jeziku, postala je promotor i sreće i tuge Bosne, trpljenja njenih ljudi, ali i snage kojom, bez obzira kroz šta su prolazili, uvijek znaju pokazati toplinu i dobro koje u sebi nose.
Knjiga sam naslovila „Drveće bez korijena“ upravo što su neki Amerikanci koristili taj izraz, nazivajući bosanske izbjeglice koji su dolazili iz etnički mješanih porodica i koji nisu mogli da se odluče za „jednu stranu“ svog identiteta.
Moja porodica, moji roditelji, kao i očevi roditelji su imali mješani brak. U knjizi sam baš govorila o tom fenomenu pucanja vjerski i etnički mješanih brakova u prošlom ratu, te kidanja međusobnih veza“.
Iako rođena u Americi, Ella Čolić je ponosna na svoj bosanski identitet. Pokušava, kaže, svakog ljeta doći u Bosnu u posjetu rodbini, prijateljima.
Imam dosta prijatelja u Americi koji imaju bosansko porijeklo, kao i prijatelje u Bosni. Baš na promociji moje knjige u Bosni, radila sam na jednoj manjoj kolaboraciji sa Eminom Pelja.
Zaista uživam u posjetama Bosni jer mi daju priliku, da, osim što uživam sa svojom rodbinom i prijateljima, vježbam govor i poboljšam svoje govorne vještine. To je i prilika da istražujem i više saznam o vlastitoj kulturi kako bi se to, opet, prenosilo s jedne generacije na drugu.
Moj otac redovno prati političke prilike i stanje u Bosni. Često nakon gledanja vijesti razgovaramo o trenutnim događjima. Rekla bih da imam jedan opći uvid u političku situaciju u Bosni i brine me ekonomska situacija koja je nerjetko razlog da mladi odlaze iz zemlje“.
Da je neko ko odlučuje o stanju u BiH, kaže Ella, dobro bi se zamislila zašto mladi sve više odlaze iz ove zemlje.
Smatra da je frustrirajuće za mlade ljude, da, nakon što ulože svoje godine u obrazovanje, zatim diplomiraju iz određenih oblasti, nemaju mogućnosti da se zaposle, a nerjetko su „prisiljeni raditi izvan svojih profesija“.
Ova mlada djevojka ne krije svoju tugu što je rat pocijepao društveno tkivo Bosne i smatra da je dužnost svih da rade na konsolidaciji našeg društva.
Teško joj pada što nemamo jedinstven sistem u skoro ni u jednoj oblasti, a najopasnije je, smatra, što tog sistema nema u obrazovanju.
Obrazovni sistem je promjenjen kako bi se zadovoljili lideri i entiteti. To je tako frustrirajuće, jer je njihov poticaj vrlo transparentan: lakše je kontrolirati neuke ljude nego one obrazovane.
Izuzetno je sramotno, a istovremeno i ironično da danas raspravljamo o tome odakle je Nikola Tesla, a ne činimo ništa da stvorime više Nikola Tesla na ovom svijetu.
Mi imamo toliko obrazovane i uticajne ljude u bosanskoj dijaspori koji su sposobni napraviti promjene i uspostaviti veze, ali zbog aktuelnih političkih agendi, oni, jednostavno, ostaju samo posmatrači. Država bi se trebala obratiti dijaspori kako bi popravili međusobne odnose, ali imam osjećaj da nikome to nije u interesu da učini. Valjda zbog novca, moći, teritorija“, promišlja stanje u zemlji Bosni ova mlada djevojka.
Od samog rođenja, ističe Ella, roditelji su mnogo ulagali u njeno obrazovanje, smatrajući to važnim segmentom njenog odrastanja.
Imala sam sreću da pohađam privatne škole tokom kompletnog obrazovanja. Nakon osnovne, pohađala sam katoličku srednju školu za djevojke Notre Dame San Jose.
Iako sam i muslimanka i pravoslavka roditelji su me upisali u katoličku školu jer su željeli da budem okružena ljudima iz različitih sredina“.
Prisjeća se mnogih lijepih događaja i susreta s ljudima raznih kulturnih i vjerskih identiteta u svijetu, tokom svog srednjoškolskog obrazovanja, pa i boravka u Masai zajednici u Tanzaniji gdje je pomagala izgradnji škole za Masai djevojčice.
Ella je trenutno student biologije na Oksidental Koledžu u Los Anđelesu, gdje započinje studij medicine u nadi da će karijeru graditi u oblasti transplantacione hirurgije, posebno, transplantacije lica.
U trećem razredu srednje škole, dok sam počela razmišljati o fakultetima, dobila sam priliku da pratim rad plastičnog hirurga na Beverli Hilsu i imala sam priliku da gledam tri različite operacije. Istog ljeta, prisustvovala sam medicinskoj konferenciji u Lovel, Masačustes, na koju sam bila pozvana.
Tamo sam vidjela još jednu operaciju i slušala mnoge predavače iz različitih oblasti medicine. Osim toga, bila sam pozvana na dvije sedmice da pohađam „adevanced emergency medical program“ na Stendfort Univerzitetu. Nakon što sam prisustvovala svim ovim događajima, znala sam da ću se definitivno baviti medicinom.
Na konferenciji u Lovellu u Masačustesu jedna gošća posebno je privukla moju pažnju. Bila je to Karmen Tarleton jedna od prvih osoba na svijetu koja je dobila dvije transplantacije lica. Od tada moja želja je steći što više znanja kako bih se usavršila u operacijama vaskularizirane kompozitne alotransplantacije lica.
Trenuto radim na samostalnom istraživačkom radu koji raspravlja o etici iza lica i njenoj povezanosti s identitetom i društvenim odnosima, te o tome kako VCA operacije lica utiču na prepoznavanje vlastitog lica. Čak sam imala čast da intervjuiram Karmen Tarleton koja je bila inspiracija za moj rad“.
Ella Čolić, nakon što je njen roman „Drveće bez korijena“ ugledao svjetlo dana, postala je prava mala književna senzacija.
Ne krije da je oduvijek voljela književnost, da je kao mala učestvovala na takmičenjima mladih autora, pisala kratke priče i poeziju.
- Znam da ću u budućnonosti nastaviti pisati, jer imam posebnu strast prema pisanju.
Budući da studiram medicinu i da mi to uzima mnogo vremena, sada nisam u prilici da se ozbiljnije bavim pisanjem, ali sam ipak vezana za pisanje – pišem istraživačke radove, a vjerovatno ću se u skoroj budućnosti intezivnije baviti pisanjem naučnih radova“, kaže, ne krijući zahvalnost i roditeljima i profesorima koji su u njoj usadili ljubav prema knjizi.
Ono što, slušajući njena razmišljanja, karakteriše ovu mladu djevojku, bez obzira što je rođena i odrasla u drugoj zemlji, jeste dobri duh Bosne koji zrači iz svake njene riječi, misli, pokreta.
Priznaje da, obzirom na godine u kojim je, ne može predviđati svoju „tako daleku budućnost“, ali ne krije da bi voljela da svojim naporima nastavi pomagati narodu Bosne i Hercegovine.
Trenutno, sa izdavačem Mehmedom Parganom iz Bosanske medijske grupe u Tuzli, radi na projektu pod nazivom „Moja prva knjiga“ kroz koji želi pomoći finansiranju objavljivanja prvih knjiga drugih mladih autora, piše Politicki.ba.
Prihodi od moje knjige će se koristiti u tu svrhu i nadam se da će moja knjiga nadahnuti i potaknuti druge ljude da se odvaže i počnu pisati.
U životu se ne radi uvijek zbog novca, već da se drugim mladim ljudima pruži podrška, kako bi mogli sami sebi izgraditi ime i napravidi dobar početak.
Znam kako je teško mlade ljude shvatiti ozbiljno, posebno pisce, zato se trebamo međusobno podržavati i ostati povezani. Što se tiče BMG Tuzla ja se nadam da je ovo samo početak naše dugoročne saradnje.
A kad je u pitanju moja budućnost, posebno kad završim medicinski fakultet i postanem hirurg, voljela bih podjeliti svoje znanje i stručnost sa svojim kolegama u Bosni. Ovo je još jedna mogućnost za povezivanje bosanske dijaspore“, poručuje Ella Čolić.
Definitivno, kaže, uvijek će se vraćati svojim korijnima „jer sam to ja i ne mogu zanemariti taj dio svog identiteta, bez obzira gdje živim na zemaljskoj kugli“.
