Milenu Negovanović (21) iz Gornje Šatornje kod Topole u djetinjstvu nisu privlačile igračke za dječake niti je sanjala da će jednog dana biti bravar-zavarivač iako je u rodnom Aranđelovcu učila srednju Tehničku školu „Mileta Nikolić“.
Tamo je i naučila glavne lekcije poziva za koji će se na kraju ispostaviti da joj je izabrani i u kom na prste jedne ruke može da se nabroji koliko ima žena.
- Među školskim predmetima najveće uživanje mi je bilo da učim Tehnologiju zavarenih konstrukcija, Preduzetništvo… U razredu su bile još dvije drugarice, ali one nisu bile toliko zainteresovane za to. Drugari iz razreda i ja smo se odlično slagali i nije im bilo neobično što ja kao djevojka toliko volim da zavarujem. Oduvijek mi je to bilo zanimljivo i opet bih izabrala baš taj posao, zaista me ništa drugo ne privlači. Zato se i nadam da ću uskoro opet da se zaposlim u struci – kaže Milena za Ženu Blic.
U firmi za procesnu opremu na probnom radu je pekla zanat Ali, tu nije mogla da širi znanje.
- Njima je prvenstveno bilo potrebno da radnik obavlja fizičke poslove, a rijeđe da zavaruje, zato nisam tamo ostala. Na tom poslu sam varila kantice i mješalicu za kreč, silose… Varnica dostiže od 1.000 do 1.500 stepeni, pa se štitim zaštitnom opremom, među kojom su zaštitna maska, kecelja, rukavice i odjelo.
U Srbiji, kaže, može da se živi od njene profesije ako se nađe pravo radno mjesto.
- Najčešće zavarujem željezo i lim, a druge metale ću naučiti s vremenom. Ništa ne želim da izostavim i da ne naučim. U inostranstvo ne bih išla iako je zarada veća, a i uslovi rada su najčešće na zavidnom nivou. Želim da se zaposlim u Srbiji, baš sam uporna da nađem posao u svojoj zemlji. Najradije bih radila u struci u firmi „Kolubara“ ili u „Simensu“ u Kragujevcu.
Milena ističe i da joj je važno da svoje zlatne ruke njeguje većim asortimanom alata. Zasad se kali u garaži porodične kuće jer nema svoju radionicu.
- U garaži imam jedan sto, tu zavarim šta treba. Nemam sve aparate za zavarivanje. Snabdjela sam se jednim starim elektroaparatom i brusilicom. Merak bi mi bio i da u radionici imam noviji elektroaparat i CO2 za zavarivanje. Često na internetu istražujem najnoviju ponudu, češće nego na primjer neke nove modele obuće ili garderobe. Surfujem i o svim zanimljivostima u vezi sa zavarivanjem, čak i pomalo vežbam da savladam vještinu za svoju dušu, pa smislim sebi neki zadatak.
Majka Radana je domaćica, otac Radisav radnik u kamenolomu. Majka ju je od početka podržavala da uči taj zanat, a tata nije bio za to.
- Privikao se kad je uvidio da mi ide sve bolje. Deda po majci bio je profesionalni zavarivač, pa vjerovatno ima i genetike u mojoj odluci. Deda je preminuo pre mog rođenja i žao mi je što nismo mogli da dijelimo zajednički nerv za varničenje. Inače sam miroljubiva i smirena, nema kod mene varnica jer se rijetko naljutim. Kod zavarivača je, pored vještine, najvažnije da je smiren, strpljiv, a prije svega da voli taj posao. Vežbom i upornošću će sve doći jer tu profesiju gledam kao neku vrstu umjetnosti. Ako je ne voliš i ne budeš uporan nećeš ni naučiti!
Slobodno vrijeme provodi i sa drugaricama. Ne dijele istu strast za zavarivanjem, ali su ponosne što je među njima Milena koja za sve njih varniči za merak.
- Kad nema kućnih obaveza, s drugaricama idem u šetnju ili ćaskamo u nekom kafiću. Za nekoliko godina sebe vidim kao profesionalnog varioca. Nije neophodno da mi i dečko ili muž bude zavarivač, mada bi to bilo zanimljivo, ali svakako moj partner ne bi mogao da mi stane na put želji da nastavim da radim baš to što želim.