Dok putevi posljednjih godina vode iz ove zemlje, postoje i mladi koji se vraćaju u svoje gradove te pokreću uspješne priče. Dino Šutković iz Oboraca nadomak Donjeg Vakufa jedan je od njih – vratio se iz Italije, otvorio kamenorezačku radnju i krenuo stopama svog oca, vjerujući da se uspjeh može postići i u ovoj zemlji.
Nakon završenog školovanja, 23-godišnji Dino, koji je rođen i odrastao u Italiji, prije nekoliko mjeseci odlučio se vratiti u rodni kraj svog oca, Oborce nadomak Donjeg Vakufa, i oživjeti stari zanat – klesanje kamena. Za Bosnu su ga vezali samo korijeni, ali i ljubav prema kamenu, koju mu je od ranog djetinjstva prenio otac. A njegovi motivi sasvim su jednostavni: „Ja mislim da mogu. Volim Donji Vakuf, svoje mjesto odakle sam, volim svoje selo Oborci, volim naš narod i, eto, volio bih da zaposlim ovdje puno ljudi“.
Za sada je, uz jednog radnika, Dino i kamenorezac i menadžer i direktor. No, vjeruje da će njegovi proizvodi od mermera i granita, za kojima je uvidio potrebu, naći mjesto na tržištu. Dok nam pojašnjava tajne svog zanata koji je, kaže, istovremeno i težak i nježan, priča o razlikama života u BiH i zapadnim zemljama: „Puno je ljepše ovdje živjeti, meni se puno više sviđa, ovo je moj grad, moje mjesto, narod je opušten, kafa se pije dva sata – tamo u Italiji nemaš vremena ni da piješ kafu. Znači, teško je – narod misli da tamo ima puno više para i toga svega, ali trebaš ti ustati u 4 ujutro i vratiti se u 7“.
Mladima poručuje da se, uz planiranje i dobar zanat, po rezultate ne mora otići u Evropu: „Da se nauči neki zanat fino raditi. Ako ti fino radiš i pošteno, sve će doći svojim putem, svojim vremenom, treba samo znati raditi i upoznat ćeš ljude. Ako fino radiš – svako će čuti za tebe“.
Krenuti od početka s vlastitim biznisom, mnogo je, kaže, lakše ovdje. A potencijali dijaspore, koja i dalje njeguje brojne veze sa svojim lokalnim zajednicama, ogromni su. To se, osim vlastitih investicija, odnosi i na poslovne kontakte, priča Dino koji govori 5 svjetskih jezika: „Imam rođaka ima u planu da otvori kafić ovdje u Bosni, imam drugog rođaka hoće da radi s traktorima. Pa, eto, vidjet ćemo, možda je ovo početak da ja pomognem i svoju familiju. Svi bi se voljeli vratiti uglavnom“.
A za povratak, uz entuzijazam, potrebna je, kaže i podrška države, koja bi barem olakšala troškove registracije. No, ono što nisu prepoznale zvanične institucije, prepoznali su ljudi, koji su decenijama, poput Dine, izvan zemlje u kojoj nisu čak ni rođeni, a u koju i dalje vjeruju, piše Federalna.ba.
