Škola je ustanova za koju nam je prva asocijacija mjesto gdje djeca organizovano zajedno provode najviše vremena u toku dana, mjesto koje treba da bude sigurno, bezbjedno, spokojno, kako za dijete, tako i za roditelje.
Samo se u školi u kojoj vlada prijatna atmosfera, u kojoj su svi akteri zaštićeni i uvažavani, u kojoj se problemi rješavaju nenasilnim metodama, može učiti nenasilništvo.
Međutim, nasilje se ne dešava samo među dhecom, odnosno vršnjacima. U školi takođe dolazi i do nasilja dhece prema nastavnicima i profesorima.
Incident nasilja nad profesoricom se dogodio prije nekoliko dana. Kolektiv Tehničke škole u Trsteniku održao je sjednicu Nastavničkog vijeća na kojoj je jedna od tačaka bila izjašnjavanje vijeća o pomenutom incidentu. Prijedlog člana Nastavničkog vijeća da se izglasa isključenje iz škole za dvojicu učenika jednoglasno je usvojen od strane svih članova Nastavničkog vijeća.
Ovo, nažalost, nije usamljen slučaj. U Smederevskoj Palanci prošle godine učenica osnovne škole napala i posjekla nožem nastavnicu matematike. U Boru 2020. godine profesor fizičkog je zadobio lakše povrede pošto ga je napao učenik na stepeništu škole. U Sremskoj Mitrovici 2019. u toku nastave učenik 8. razreda fizički je napao i povrijedio direktora škole. U Užicu iste godine učitelja je pretukao bivši učenik, koji je prijetio i dvijema profesorkama jedne srednje škole. U Beogradu je 2019. nastavnicu koja je pokušala da rastavi dvojicu učenika, jedan od njih udario pesnicom u glavu.
Disciplinske mjere istrgnute profesorima iz ruke
Danas je gotovo nezamislivo da dijete dođe iz škole i ispriča da ga je učitelj istukao. Prvo bi se zgranuli roditelji, pa društvo i takav “pedagog” bio bi odmah smijenjen, a vjerovatno bi mu bio i zabranjen rad sa djecom. Nekada je, međutim, batinanje đaka bio potpuno legalan i opšte prihvaćen obrazovno – vaspitni metod.
Najblaža je bila opomena i stajanje u ćošku, ali je bilo tu i ispisivanja rečenica po tabli, ostajanja za kaznu nakon završetka škole, pa i klečanja na kukuruzu i udaranja šibom po rukama, tabanima ili turu.
Ovakve metode kažnjavanja uglavnom nisu navođene u zvaničnim dokumentima, ali činjenica da su u praksi bile i te kako prisutne ostala je u sjećanjima nekadašnjih đaka.
Naravno, ovaj vid “vaspitavanja” može prije đaku donijeti traumu nego važnu lekciju. Takođe, u Zakonu o osnovama sistema obrazovanja navedeno da će biti kažnjen svaki nastavnik za kojeg se utvrdi da je maltretirao, uvrijedio ili udario učenika. Ali činjenica je da strahopoštovanja prema učiteljima, nastavnicima i profesorima danas gotovo nema. Učenici sve manje biraju reči, ne poštuju ni vršnjake, a ni nastavnike.
Korijen svih ovih problema psiholog i psihoterapeut Marina Nadejin Simić vidi u porodici i razorenom sistemu vrijednosti.
Roditelji danas nemaju zadovoljavajući standard, rade više poslova i dosta su odsutni iz kuće te nemaju vremena da se brinu za svoju djecu, a to nadoknađuju time što su jako tolerantni prema djeci i ne postavljaju im granice dok im bebisiterka postaju youtube i video igrice. Bez prave komunikacije, djeca ne mogu da odrastaju i postanu zrele osobe. Djeca na internetu danas provode dnevno po nekoliko sati i samim tim internet ih na neki način oblikuje. To oblikovanje ide u tom pravcu da oni nemaju razvijene socijalne i komunikacione vještine i uz tolerantan stav roditelja ne znaju kako da se ponašaju – ispričala je za Espreso Marina Nadejin Simić.
Naša sagovornica dalje objašnjava da djeca nisu krivci u pomenutoj situaciji, krivac je “popuštajući vaspitni stil”.
Roditelji danas misle da treba da budu drugari sa svojom djecom i da djeca mogu da se slobodno razvijaju u skladu sa svojim potrebama, što je fatalna greška. Djeca treba da nauče da svaki hjihov postupak ima neku posljedicu – dodala je naša sagovornica.
Može li se ponovo uspostaviti “strahopoštovanje” prema nastavnicima?
Obrazovni sistem je postavljen na pravima djece, ali je tu zaboravljena važna stvar, a to je da prava nose i odgovornost i da ne smije da dođe do ugrožavanja drugih”, govori priholog i psihoterapet Marina Nadejin Simić.
Društvo ne možemo da promijenimo, ali na neke stvari ipak može da se utiče kako bi se, ako ne odstranio onda barem smanjio broj slučajeva nasilja u školama.
Važna uloga Centra za socijalni rad
To je proces i nasilje se ne može iskorijeniti jednim činom. Trebalo bi svakako regulisati sankcije, ali još važnije uticati na roditelje. U pomenutim slučajevima gdje su roditelji maltretirali nastavnicu, odgovorni su roditelji prije svega i oni treba da snose moralnu odgovornost. Zato treba da se uključe i Centri za socijalni rad i da provjere šta se dešava u toj porodici, jer u većini slučajeva nasilna djeca su deca koja imaju nasilje u porodici i uče po modelu – priča dalje Marina Nadejin Simić.
Drugi aspekt o kojem bi trebalo da se povede računa i koji bi mogao da se promijeni je brže reagovanje obrazovnih sistema i da se slučajevi ne zataškavaju.
Ona objašnjava da škole često guraju pod tepih slučajeve nasilja, jer i kada stigne prosvjetna inspekcija ona se fokusira na to da pronađe propust direktora i nastavnika u proceduri kažnjavanja učenika. Nastavnik, da bi dokazao da je u pravu, mora da ima svjedoke, da slučaj prijavi roditeljima, da obavesti Centar za socijalni rad, direktora… Ako se neki od koraka propusti, na kraju će sam nastavnik – žrtva biti jedini kažnjen.
Istina je da su škole poptuno izgubile autoritet, od direktora pa naniže. Roditelji dolaze u škole, prijete i ucjenjuju. Zato bi u školi trebalo da se promijeni atmosfera za šta je nadležno Ministarstvo prosvjete. Druga važna stvar na koju može da se utiče je uspostavljanje jače saradnje sa Centrima za socijalni rad jer ima slučajeva da su djeca koja maltretiraju drugu djecu u stvari zapuštena i prepuštena sama sebi – objašnjava dalje sagovornica.
Još konkretnih primjera i predloga načina uz pomoć kojih može da se unaprijedi odnos profesora i učenika su i časovi odjeljenske zajednice na kojima se razgovara. Sagovornica je spomenula i razne radionice na kojima se priča na tu temu, ali i uspostavljanje saradnje između roditelja i škole.
Kada roditelj želi da sarađuje onda se djeca koja su ustuknula ili imala određeni incident u školi, to isto se dijete vrlo brzo vrati na pravi put.
Prema riječima naše sagovornice, ako porodica ne ostvaruje svoju vaspitnu funkciju u potpunosti, onda tu ulogu preuzima škola. A ako ne može ni škola, onda se mora uključiti Centra za socijalni rad.
Zaboravili smo da roditelji i škola treba da rade u zajedničkom interesu – da obrazujemo i vaspitamo djecu za život. Danas roditelji stoje nasuprot škole i postali su protivnici i kada se to bude promijenilo znači da smo na dobrom putu – rekla je za kraj psiholog i psihoterapeut Marina Nadejin Simić.