Otvorio sam e-mail prijatelja na Facebooku koji mi je nedavno rekao da se neće vakcinisati protiv covida-19 i na brzinu prolazim kroz tekst umjesto da ga pažljivo čitam.
Poruka je dugačka i ispunjen šupljim argumentima i nejasnim poveznicama. Pred kraj uvredljivo uspoređuje potvrde o vakcinaciji sa žutim zvijezdama u holokaustu. Udahnem i pokušavam se prisjetiti te perspektive, tog osjećaja kad sam bio tako siguran da sam u pravu i da je gotovo cijela moderna nauka bila u krivu. Često sam ljutit na svog prijatelja i slične njemu koji se odbijaju vakcinisati protiv covida-19, ali pritom se moram podsjetiti da nisam ništa bolji od njih.
Nekoliko sam godina uporno odbijao sva vakcinisanja u djetinjstvu svoje kćeri, ostavljajući je nezaštićenu od desetak visoko zaraznih i potencijalno smrtonosnih bolesti sve do drugog razreda osnovne škole, za britansku web stranicu statnews.com svoju priču iznosi bivši antivakser Craig Idlebrook.
Imao sam sreću biti antivakser kad nije bilo pandemije
Razlika između mene i covid-19 antivaksera je ta što sam imao sreću biti antivakser kad nije bilo pandemije. Imajući tu perspektivu na umu, moji pokušaji da današnje antivaksere potaknem na vakcinaciju protiv covida-19 može se doimati kao mali oblik pokore.
Većinu dana provodim administrirajući veliki forum na Facebooku koji olakšava podršku osobama s dijabetesom tipa 1 i njihovim porodicama. Posljednja dva mjeseca redovno sam na forumu poticao neodlučne osobe da se vakcinišu protiv covida-19. Ove objave vidjeli su deseci hiljada ljudi. Objavio sam i otvoreni poziv svojim prijateljima na Facebooku da razgovaraju sa mnom ako imaju nedoumica u vezi cjepiva. Nadam se da ću doprijeti do skeptika prema vakcinama prije nego što im se uvjerenja učvrste, jer je nakon toga gotovo nemoguće doći do njih. To je lekcija koju sam spoznao iz teškog iskustva.
Nisam se probudio jednog dana i odjednom shvatio da nemam povjerenja prema vakcinaciji djece. To se događalo s vremenom, korak po korak niz put popločan dobrim namjerama, sve dok nisam došao do točke u kojoj sam bio toliko siguran kako su imunizacije opasne da sam bio spreman lagati školskim službenicima i reći da imam vjerske zamjerke prema vakcinama.
Vjerovanje u “čisti, prirodan život”
Nakon što sam završio fakultet, zaljubio sam se u prirodan život, kako zbog svog zdravlja, tako i zbog zdravlja planeta. Prešao sam na veganstvo, manje vozio auto i pokušao živjeti jednostavno. Također sam se okružio prijateljima i izvorima vijesti koji su učvrstili moj sustav vjerovanja u prirodni život.
Trik u potrazi za prirodnim životom je u tome što je uvijek moguće pronaći načine da živite još prirodnije. Počeo sam čitati knjige koje su uzimale nepovezane podatke i stvarale pseudoznanstvene naracije kako bi objasnile da je “čist život” sve što je potrebno za zaštitu od bolesti. Svaki moj izbor za prirodni život doživljavao sam kao štit od svih opasnosti, dovoljno da sam bio šokiran kad mi je zubar rekao da imam karijes, ističe Idlebrook.
Moja kći rođena je u jeku histerije oko sada raskrinkane teorije koja povezuje imunizaciju i autizam. Uvjerio sam se da je najbolje za moju kćer da se ne cijepi, koristeći nekakvu bizarnu logiku kako bih je “zaštitio” od jedine stvari koja bi je uistinu zaštitila od potencijalno užasne bolesti.
Antivakserstvo kao religija
Nakon što sam poduzeo tako drastičan i opasan korak, postao sam relativno otporan na sumnju. Bio sam dovoljno obrazovan da bih razumio znanstvene metode, imao pristup dobrim medicinskim istraživanjima koja su pokazala da su vakcine vrlo sigurne i učinkovite te trpio veliki pritisak liječnika i članova porodice zbog vakcinisanja.
Ipak, i dalje sam se čvrsto držao svojih antivakserskih uvjerenja. Bilo je to poput religije, a sumnjati da su cjepiva opasna značilo je priznati sebi da sam učinio strašnu pogrešku koja je dovela u opasnost život moje kćeri. Ulozi su bili preveliki da bi se pogriješilo.
Volio bih da mogu reći kako sam imao naučno prosvjetljenje, ono koje bi se moglo dogoditi i drugim antivakserima, ali to je bilo sporo osobno putovanje potaknuto razvodom zbog kojeg sam preispitao svaki aspekt svog života. Dok sam prolazio kroz ovaj proces, imao sam sreću da su me podržavali ljudi koji su me strpljivo nagovarali da preispitam svoj stav protiv vakcine. Imao sam i sreću da sam se zaposlio kao urednik nekoliko publikacija o dijabetesu, koje su me naučile o svakom aspektu procesa američke Uprave za hranu i lijekove u odobravanju novih tretmana.
Sad zagovaram vakcinaciju, nije uvijek ugodno
Moja je kći na kraju dobila vakcinu, moj sin je vakcinisan prema rasporedu, a kad je vakcina za covid-19 dobilo hitno odobrenje, požurio sam ga primiti. Sada pokušavam na internetu zagovarati vakcinaciju, posebno vakcinisanje protiv covida-19. Nije uvijek ugodno. Primio sam poruke koje mi govore da svoju politiku držim dalje od foruma za dijabetes ili da si učinim anatomski nemoguće stvari.
Prvih nekoliko puta kad sam objavio postove na Facebooku u kojima sam tražio od ljudi da se vakcinišu protiv covida-19, komentari su bili prepuni antivakserskih harangi i dezinformacija. A budući da Facebookov algoritam nagrađuje interakcije, bile one dobre ili loše, te je postove dijelilo sve više ljudi i Facebookov algoritam ih je ubacivao u sve više feedova. To me zabrinulo da činim više štete nego koristi.
Nedavno sam isključio komentare za svoje postove o vakcinama, što ljude ograničava na odabir emotikona za ove poruke, a ne na pisanje mišljenja o njima. To mi je pomoglo da vidim kako povoljne reakcije na ove postove o cjepivima protiv covida-19 znatno nadmašuju nepovoljne, samo se prije toga nisu pretočile u komentare.
Okorjeli antivakseri će sami morati pronaći svoj put nazad
I kako se pandemija delta soja pogoršava, primam pitanja od necijepljenih ljudi koji prvi put počinju razmišljati o vakcini. Ne otkrivaju jesu li se prije bojali vakcine ili su mu se protivili, ali sumnjam da neki dolaze iz antivakserske zajednice.
Nadam se da bi ovakva niša mogla potaknuti i više službenih napora za povećanje stope vakcinisanja protiv covida-19 u SAD-u, iako znam da će dosegnuti samo relativno malu grupu. I to vjerovatno neće pokolebati okorjele antivaksere, koji će morati sami pronaći svoj put natrag, kao što sam i ja pronašao.
Sve što ja i drugi poput mene možemo učiniti je doći do onih do kojih se može doći i nadati se da će nas to zaštititi od onih do kojih ne možemo doći, zaključuje Idlebrook u statnewsu.
