Građani Bosne i Hercegovine već su se navikli na jednu neobičnu pojavu. Kada na svjetskim tržištima poskupe energenti, žitarice, ulje ili drugi proizvodi, povećanje cijena vrlo brzo možemo primijetiti i na policama domaćih trgovina.
Kada cijene krenu u suprotnom pravcu, priča obično traje mnogo duže. Račun na kasi ostaje visok. Upravo zbog toga sve češće se postavlja jednostavno pitanje, ako su pojedine sirovine, gorivo ili transport u određenom periodu jeftiniji, zbog čega hrana koju kupujemo ne pojeftini istim tempom?
Odgovor nije samo u trgovcima, niti postoji jedan razlog. Ali postoje mehanizmi koji objašnjavaju zašto je mnogo lakše povećati cijenu nego je kasnije vratiti.
Jednom podignuta cijena teško se vraća
Centralna banka Bosne i Hercegovine u septembru 2026. godine upozorila je na zanimljivu činjenicu. Iako su cijene hrane i bezalkoholnih pića u junu i julu na godišnjem nivou bile nešto niže, njihov ukupni nivo ostao je visok nakon snažnog rasta u prethodnom periodu. CBBiH istovremeno navodi da se promjene sa stranih tržišta na domaće cijene hrane mogu prelijevati sa značajnim vremenskim odmakom.
To praktično znači da pad inflacije ne vraća cijene na nivo na kojem su bile prije dvije ili tri godine. Ako je neki proizvod nekada koštao dvije marke, zatim poskupio na tri, a nakon toga mu cijena padne za nekoliko procenata, potrošač ga i dalje plaća mnogo više nego ranije. Tu nastaje jedan od najvećih nesporazuma u javnosti. Niža inflacija nije isto što i niže cijene.
Od proizvođača do police postoji dug lanac
Cijenu proizvoda u trgovini ne određuje samo vrijednost sirovine. Tu su proizvodnja, električna energija, ambalaža, skladištenje, prijevoz, plate zaposlenih, veleprodaja, maloprodaja, marže i porezi.
Zato pad cijene pšenice, nafte ili neke druge sirovine ne znači automatski da će za isti procenat pasti cijena hljeba, tjestenine ili drugih proizvoda. Ipak, potrošači opravdano postavljaju pitanje zbog čega se povećanje ulaznih troškova gotovo trenutno koristi kao obrazloženje za poskupljenje, dok smanjenje tih troškova mnogo sporije stiže do računa na kasi.
Upravo zbog problema sa visokim cijenama Federalno ministarstvo trgovine je tokom 2026. razmatralo mjere ograničavanja marži i cijena određenih osnovnih životnih namirnica. U obrazloženju tih mjera navedeni su inflatorni pritisci, energetska kriza i rast ulaznih troškova.
Građanina ne zanima indeks, nego koliko ostane u novčaniku
Statistika pokazuje da cijene mogu kratkoročno i padati. U julu 2026. godine, primjerice, hrana i bezalkoholna pića u Federaciji BiH bili su prosječno jedan posto jeftiniji nego mjesec ranije, dok je ukupni indeks potrošačkih cijena smanjen za 0,2 posto. To jeste dobra vijest. Ali jedan mjesec pada cijena ne može izbrisati višegodišnja poskupljenja. Problem je akumulacija.
Kada proizvod više puta poskupi po pet, deset ili dvadeset posto, kasnije pojeftinjenje od jedan ili dva posto ne vraća kupovnu moć koju je domaćinstvo izgubilo. Zbog toga statistička vijest da „inflacija usporava“ često zvuči gotovo nestvarno čovjeku koji svakog dana ulazi u prodavnicu.
Uvoz dodatno komplikuje priču
Bosna i Hercegovina veliki dio robe široke potrošnje i sirovina uvozi. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, vrijednost uvoza robe u prvih sedam mjeseci 2026. godine iznosila je više od 18,5 milijardi KM.
Zbog toga na domaće cijene utiču i događaji na koje Bosna i Hercegovina gotovo da nema utjecaja, cijene energenata, transporta, hrane i sirovina na međunarodnim tržištima. Ali upravo zato postoji potreba za većom transparentnošću.
Kada cijena nekog proizvoda raste zbog skuplje sirovine ili transporta, javnost bi trebala moći vidjeti šta se događa kada taj trošak ponovo padne. Jer tržište ne bi smjelo funkcionisati po principu da je svaki vanjski poremećaj razlog za poskupljenje, ali nijedno poboljšanje nije dovoljan razlog za pojeftinjenje.
Na kraju potrošača ne zanima indeks saopćen u procentima. Zanima ga koliko je mogao kupiti za 100 KM prije nekoliko godina, i koliko za isti novac može kupiti danas.
(Kakanj-X)
