U Kaknju zrak ima čudnu osobinu, nije zagađen, ali je uvrijeđen. Vrijeđaju ga činjenice, mjerenja i zdrav razum. Ali, ono što je zanimljivo ima radno vrijeme, osjeća pritisak javnosti i, što je najvažnije, zna kad ga neko gleda. Danju nas guši bez pardona, a noću povučeno, tiho i “odgovorno” nestaje. Kao savjest pojedinih parlamentarca pred izbore.
Općina proglasi Uzbunu, mjere se iznesu na sto, a Tvornica cementa Kakanj se zaustavi već od 14 sati. Nakon toliko pritiska javnosti očekujemo atmosferski preporod. Zrak, međutim, tek malo lakše diše. Brojke i dalje visoke, pluća i dalje u stanju pripravnosti. Ali onda čudo. Preko noći, dok svi spavaju, indeks kvaliteta zraka se sruši na “vrlo niskih” 159. Skoro pa alpski ugođaj. Samo još da se pojave krave i zvona.
Naravno, niko ne pita šta se to desilo u mraku. Nema saopštenja velikih državnih postrojenja, nema objašnjenja, nema krivca. Veliko postrojenje koje guta tone uglja, taj veliki, tihi dobročinitelj, očito je samo slučajno odlučio da pritisne dugme. Ali o tome se ne govori. Jer za određene interesne grupe to nije zagađivač, već svetinja. To je radno mjesto, identitet, argument. Ako dim izlazi iz visokog dimnjaka, to je patriotizam u gasovitom stanju.
Zato se krivica uredno servira drugima, najviše tvornici a u nedostatku argumenta još više kućnim ložištima. Jesu, i oni zagađuju. Ali porediti njih s ogromnim postrojenjem koje guta tone uglja je kao da za poplavu optužite čašu vode jer je bila previše puna. Ali to je priča koja nekima odgovara… jednostavna, bezopasna i bez posljedica.
Aktivisti, koji svoju borbu mjere brojem medijskih nastupa, danas su neobično tihi. Ova noćna epizoda im ne ulazi u narativ. Previše je nezgodna, previše očigledna. A već smo je gledali ranije, krajem 2025. kad su se velika postrojenja morala gasiti. Ista scena, isti muk. Narod gleda, diše i ne razumije.
Ne razumije ni kad mu samozvani aktivisti sa deficitom znanja iz struke kažu da je Kakanj bio najgori u cijelom svijetu jer je imao indeks 798, dok je Lahore “tek” drugi sa 287. Brojke zvuče dramatično, gotovo apokaliptično, ali su metodološki neuporedive. iQAir i EkoAkcija ne mjere isto, nešto kao da sabirate stepene i kilometre. Ali ko još mari za „naučne sitnice“ kad panika bolje prolazi? Nekome odgovara da se brojevi bacaju bez konteksta, kao prašina u oči.
Najljepše u cijeloj priči je to kolektivno sljepilo interesnih krugova, uposlenika, zavisnika i profesionalnih relativizatora. Oni će vam s ozbiljnim izrazom lica objasniti da je zagađenje “kompleksna pojava”, da “nije sve crno-bijelo”, dok je zrak – ironično – upravo takav.
I tako Kakanj će i dalje da živi između brojki, interesa i noćnih čuda. Zrak nam se preko noći čisti a ne smije se pitati zašto i kako? Oni koji znaju – šute. Oni koji ne znaju – udišu. A dim, kao i istina, uvijek nađe put. Samo je pitanje hoćemo li ga ikad nazvati pravim imenom.
(R.K.)
