“Zmajevi” će opet nebom letjeti Ne trebaju nam lažni prijatelji i komšije

Daleko je 30. novembar 1995. godine i prva zvanična utakmica fudbalske reprezentacije BiH, početak historije, koja je ispisana brojnim imenima igrača, trenera i navijačkih skupina. Smjenjivale su se brojne generacije, sve se mijenjalo, svi su ostavili traga, a onda je došao Miroslav Blažević koji za sebe voli reći da je najbolji trener na svijetu.

Ćiro je bio pečat prethodnicima na afirmaciji državnog dresa i reprezentacije. Igrači su se javljali sami, igrali na nivou i sve više htijeli i poštovali državni dres, te imali velikog motiva i odgovornosti, ali nije bilo željenog cilja i odlaska na neko veliko takmičenje. Ipak, imali smo motiv i vjeru da smo na korak do uspjeha i plasmana, te smo nastavili sa Safetom Sušićem, nekadašnjim najboljim igračem PSG-a u historiji, kojeg su proglasili za najboljeg stranog igrača francuske lige svih vremena, dok je u Bosni proglašen najboljim igračem u 20. stoljeću.

Utakmica za utakmicom, usponi i padovi, neki novi igrači zlata vrijednih, nesretne okolnosti i nezrelost, i opet smo došli na korak do sna, a tada su nas spriječili Francuzi. Safet nije odustajao i sa “Zmajevima” napokon zaslužio put na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, put na naše prvo veliko takmičenje.

Bilo je nevjerovatno, toliko emocija, slavlja, hvale, eufemizma, navijačkih pjesama i rekvizita, nagradnih igara, tv. emisija, gostovanja, nastupa, bili smo nacija opijena uspjehom “Zmajeva”, jer smo dugo čekali plasman na Mundijal, bilo je baš onako kako smo sanjali, jer su nam se snovi ostvarili.

Pripreme u Sarajevu na Ilidži, obilježili su navijači, mediji, razni događaji u znak zahvalnosti i u čast “Zmajevima”, vladala je euforija, u kojoj nije bilo prostora za neka razmišljanja i pitanja. Imali smo dojam da je na relaciji Spahić, Džeko, Sušić i Savez, korektno i bez većih grešaka. Uglavnom, zadovoljilo se svim očekivanjima i željama, radi mira u “Repki” i navijačima, državi i dijaspori. Danima smo ispraćali igrače, pričali, prepričavali, pisali, kao ni o jednom drugom sportskom kolektivu. “Zmajeve” smo okivali u zvijezde, kao nikada do sada.

Jedva smo dočekali posljednje provjere i prijateljske utakmice, te zvanični početak Mundijala, gdje smo zahvaljujući medijima i društvenim mrežama imali dojam da smo dragi gosti Brazila i miljenici svjetske javnosti. Potajno smo vjerovali da ćemo obilježiti ovo Svjetsko prvenstvo, ali smo brzo naišli na prvu prepreku zvanu Argentina.
Iako smo skrenuli pažnju na sebe igrajući veoma dobro sa velikom Argentinom, koja je igrala prosječno, u odnosu na ono što jeste i što može, priredili smo iznenađenja zvana Bešić i Kolašinac. A, Pjanić, Hajrović i Ibišević su zaslužili bolje ocjene od drugih. Svjet se čudio i hvalio nas, a nama je prijalo to laskanje, nismo se protivili. Obećavali smo sebi i drugima da će mnoga novorođenčad nositi njihova imena.

Nekoliko dana kasnije, igrali smo utakmicu sa Nigerijom, koju smo unaprijed smatrali pobjeđenom. Fatalna utakmica i teških 90 minuta, drugačijeg sastava i postavke igre, vrućine i znoja, neočekivanih grešaka, nedovoljne žrtve i loše pokretljivosti, slabe završnice i loših sudijskih odluka, zbog kojih smo oštećeni. Iako FIFA tvrdi da fudbal mogu igrati veliki i mali, crni i bijeli, muškarci i žene, ljevaci i dešnjaci, itd., te da bolji pobjeđuju i da oni ne odlučuju, ipak u ovom slučaju sudije dokazuju da i oni ne/namjerno griješe i time značajno odlučuju.

Nakon razočarenja, nevjerice i noći tuge osvanuo je dan, dan u kojem smo sve srušili, sve što smo godinama gradili. Javilo se više miliona “igrača i trenera”, sa raznim komentarima i zamjerkama, sa malo argumenata, fudbalskog znanja i mudrosti. Javile se i komšije, i oni pored svojih reprezentacija, dali sebi za pravo da analiziraju, kritikuju i ruše nam ono što godinama gradimo.

S tim u vezi, bitno je da ne dajemo priliku i prostor rušiteljima naše Reprezentacije, navijačkog duha i patriotizma, te da shvatimo da niko nije izdajnik, niti su nam samo drugi i presudno krivi, nema incidentnih slučajeva kod “Zmajeva” i nema potrebe da se na tako brutalan način priča i kritikuje. Vjerujemo da smo sami svjesni šta trebamo i kako ćemo dalje, imamo dovoljno pameti i mudrosti da hladne glave, argumentirano analiziramo, da se pogledamo u oči i priznamo greške, da nas “Zmajevi” nisu lagali, nego smo se mi sami lagali, postali nezahvalni i nerealni, te odjednom zaboravili na ispunjenju snova i plasmanu, te potajno puno toga očekivali.

Naravno, debitovanje nije opravdanje, mogli smo i trebali bolje, sa manje emocija, jer je to nedovoljno u društvu i natjecanju sa najboljima. Ali, ne trebaju nam lične frustracije i nesporazumi kao argumenti, ne trebaju nam ni pojedinci i njihove sujete. Ne trebaju nam ni lažne suze, ali ni neodgovornost prema Repki i navijačima koji “žive za utakmcicu i pobjedu”. Nema nedodirljivih i nedostupnih za medije i javnost, pa makar oni bili među najboljima. Treba nam najbolji kolektiv, jer fudbal je kolektivna igra.

Ipak, kada se historija sagleda i rezimira, plasman i Mundijal, ne trebamo zbog pomenutih okolnosti i nesretnog poraza iste one igrače “Zmajeve” kako smo ih imenovali, humanitarce i heroje nacije, koje smo slavili, dali im titule i počasti, ravnodušno sa neba baciti u blato, jer oni to ne zaslužuju. Svi su željeli najbolje, ali nije bilo sreće, zrelosti i iskustva. Gorak nam je ovaj okus Mundijala, ali život ide dalje, sutra je novi dan i prilika da mi i “Zmajevi” jedni drugima obećamo da ćemo se osvetiti plasmanom na naredno veliko takmičenje i da ćemo tada pokazati da smo bolji i zreli kolektiv, da znamo bolje i možemo više.

Na kraju, trebamo se zahvaliti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom velikom plasmanu i odlasku “Zmajeva” na Mundijal, jer nam je značilo i prijalo. Lažnim prijateljima i komšijama u državi i regionu poručujemo i obećavamo “Zmajevi” će opet nebom letjeti, te ćemo ih dočekati i opet iskreno nastaviti pjesmom: vi ste, vi ste, ponos nacije…

Možda vam se svidi

Comments are closed.