Žene u trgovinama: Bez prava na stolicu

Poslodavci radnicama u trgovini daju minimalnu plaću, isključuju im grijanje i oduzmaju stolicu za odmor.

Zašto žene u trgovačkom sektoru nemaju pravo na stolicu na radnom mjestu naizgled se može učiniti kao banalno pitanje. Ipak, ono za sobom povlači niz odgovora koji ukazuju na odnos poslodavca prema radnicama, koji je lišen poštovanja i dostojanstva, piše Diskriminacija.ba.

Nasmijane, dobro raspoložene i uvijek na usluzi – takve radnice svi očekujemo u granapima, malim i većim trgovinama, buticima, na blagajnama, dok režu sir i meso, vade kajmak, donose M (jer u S, naravno, nismo stali), dok im se žalimo na cijene i nepostojanje pet feninga kusura.

Našminkane, uglađene, pristojne i odmorne – takve radnice očekuju poslodavci kada im nenajavljeno produže radno vrijeme, daju minimalnu plaću (čiji dio mora ostati upravo u poduzeću), kada im isključe grijanje i oduzmu stolicu za odmor.

Bez obzira na to da li je riječ o manjim radnjama, ili velikim trgovačkim centrima, radnici i radnice u većini njih, ostaju bez jednostavnog sredstva koje bi im uveliko olakšalo nimalo lak trgovački posao – ostaju bez stolice i mogućnosti da se, tijekom minimalno osmosatnog dnevnog rada, bar povremeno odmore.

Osam sati robije

Ena* je pet godina radila u trgovačkom sektoru, za jednu privatnu firmu u Sarajevu. Kao prodavačica provela je dvije godine i zna što znači “biti na nogama” cijeli radni dan. Na njenom radnom mjestu, stolice su bile zabranjene čak i u skladištima – u prostorijama u kojima se roba deklarirala i pripremala za izlaganje.

“Stolice nema niti jedne, čak ni na pauzi. Radnja u kojoj sam ja bila zaposlena je franšiza i trebala se urediti onako kako nalaže originalni koncept. Prema tom originalnom konceptu, trebale su postojati fotelje u radnjama, kako bi kupac koji dođe mogao sjesti i pričekati nekoga dok isprobava stvari u kabini. Kod nas se čak odstupilo od tog koncepta da radnice slučajno ne bi sjele”, priča Ena.

Postavlja se pitanje čime poslodavci opravdavaju oduzimanje stolice radnicima i radnicama. Ena smatra da postoji samo jedan razlog.

“Zašto? Što ako, ne daj Bože, ti slučajno sjedneš, a uđe mušterija – na što bi to ličilo? Kao da ga nisi dobro dočekao. To je njihov odgovor i jedini razlog jer ukazuje na nerad.”

Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, također smatra da poslodavci ne žele osigurati stolice na ovakvim radnim pozicijama, prije svega, zbog imidža.

“Ni poslodavci nemaju neki argument zašto je potrebno da radnica stoji. U principu, ono čime oni to pravdaju jeste imidž prema kupcu, odnosno činjenica da bi ta radnica koja stoji iza blagajne trebala kupca koji dolazi s robom i čini uslugu poslodavcu jer mu pravi profit, dočekati na nogama. Ni to nije argument, jer najčešće te radnice stoje i između dolaska dva kupca. Dakle, one ni tada ne mogu sjesti, ne mogu se čak ni odmaknuti od te blagajne. Mislim da je to jedan psihološki fenomen koji nije izravno mobing, ali bi svakako imao odlike uznemiravanja i nasilja na radnom mjestu i psihičke torture koja je sve češća. U nekim prodavnicama se išlo čak tako daleko da se radnicama brojalo koliko puta idu u wc, jer su se odmicale od blagajne, koja, na ovaj način, tih osam sati, postaje njihova robija. One su faktički u zatvoru tih osam sati.”

Proširene vene, natečene noge i psihički problemi

“Ti nisi nizašta nakon tog radnog dana. Poslije tih nekoliko godina, moje noge su se potpuno izobličile i zaista ne pretjerujem. Tu su konstantna natečenost i proširene vene”, nastavlja Ena.

Pored onog što višesatno stajanje, bez mogućnosti odmora, učini tijelu, nezanemarivo je i to kako se ovakvi radni uvjeti odražavaju na psihičko zdravlje uposlenika i uposlenica.

“Imala sam raznih momenata. Puno je lakše u radnjama u kojima ima više radnika, ali tamo gdje je sve spalo na jednu djevojku, kao što je to bio slučaj sa mnom, to je puno teže. Ti tu stojiš, to je mjesto gdje se stvarno ne možeš ni nasloniti. Još ako nema posla… Totalno te to psihički ubije, i čak sam na trenutke imala malaksalost i kao neko titranje i gušenje.”

Zbog zdravstvenih problema, Ena je potražila i liječničku pomoć.

“Išla sam kod liječnika i nisu uopće mogli naći uzrok mog stanja, ali sam ja sigurna da je to jednostavno zato što si svjestan toga da niti možeš sjesti, niti izaći na pauzu jer te nema tko zamijeniti, ne možeš ništa. Ti si tu, i moraš stajati dok ti ne dođe neko iz druge smjene da te zamijeni. To je katastrofa.”

Mersiha Beširović, također, smatra da ovakav tretman prema zaposlenima može ostaviti velike zdravstvene posljedice, posebno psihičke.

“Mislim da je tu puno ozbiljnija mentalna posljedica zbog same činjenice da vas netko tjera da stojite bez obzira na to da li imate ili nemate posla. U našim kontaktima sa tim radnicima mi smo vrlo često dobili odgovore da se i njima podrazumijeva da će ustati kada imaju puno robe za blagajnom, ali sama činjenica da vas netko stavlja u nepovoljan i nenormalan položaj, govori o tome da vas tretira loše, da ne misli o vašem dostojanstvu, a, u konačnici, ni o vašem zdravlju. Mislim da je psihička strana ove pojave puno teža, puno bolnija od zdravstvenih posljedica koje će definitivno uslijediti, bez obzira na to da li se radi o mlađoj ili starijoj osobi. Prosjek u trgovini je nekih 35-45 godina, ipak su to godine gdje se taj zdravstveni segment već osjeti.”

Odsustvo komentara i opravdanje iz trgovačkih centara

Iako se pitanje: zašto radnici (posebno radnice koje obavljaju posao na blagani) nemaju stolicu na radnom mjestu, može učiniti sasvim jednostavnim, iznenađujuće je koliko je teško bilo dobiti odgovore od trgovačkih centara u BiH. Nakon brojnih pokušaja da dođemo do izjava, i njihovih objašnjenja kako je riječ o ‘škakljivoj temi’, ili da ‘tu teme za priču uopće nema’, ipak smo od svih dobili kratke komentare.

Na pitanje na koji način odlučuju hoće li radnici i radnice u Bingo trgovačkim centrima dobiti stolicu ili ne, Tatjana Paunoski, rukovoditeljica službe marketinga, dala nam je odgovor da su u njihovim centrima stolice sastavni dio opreme.

“Da li se stolice koriste ili ne ovisi od frekvencije korištenja same blagajne i vremena provedenog za kasom i sastavni je dio interne organizacije unutar poslovnice.”

Paunoski u svom odgovoru dodaje: “Svako radno mjesto nosi sa sobom određenu odgovornost i fizički napor. Trgovina je djelatnost koja zahtijeva kretanje i fizičku aktivnost. Kao i uvijek prevencija je najvažnija i mi u skladu sa tim kroz niz mjera nastojimo omogućiti našim zaposlenicima optimalne uvjete za rad, što se u ovom konkretnom slučaju odnosi na nabavku i korištenje stolica za rad na blagani.”

Dakle, zaključak je bio da u Bingo trgovačkim poslovnicama stolice zaista postoje, ali da su radnici ti koji odlučuju hoće li ih koristiti ili ne. Kako bismo provjerili točnost ove informacije, otišli smo do najbližih poslovnica. U jednoj su stolice postojale, ali u drugoj poslovnici, svi zaposleni na blagani su stajali, i nije bila vidljiva nijedna stolica. Na pitanje da li možemo pogledati gdje se nalaze te stolice koje bi radnici, eventualno, mogli koristiti, šefica poslovnice* je odgovorila kako su svi radnici donijeli odluku da ne žele koristiti stolice, te su one povučene u skladište. U skladištu ih više nema jer su, prema njenim riječima, smetale.

Iz Konzuma smo dobili odgovor da se odluka o nabavci stolica pretežno donosi na osnovu veličine radnje, kao i da se sukcesivno vrši nabavka novih stolica.

“S obzirom na to da internim pravilnikom nije definirano da stolice predstavljaju stalno sredstvo za rad, sukladno tome nije ni izvršena integralna nabavka za sve dućane ili određene formate. Najveći dio stolica koje trenutno imamo u opticaju nalazi se u velikim dućanima tj. maxi i super formatima. U malim dućanima do sada nije bila praksa da blagajnice imaju stolice, prvenstveno iz razloga što je manja frekvencija kupaca, jedna je blagajna aktivna, djelatnici rade naizmjenično i udio radnog vremena provedenog na blagajni je mnogo manji i on predstavlja dio radnih zadataka. Također je bitno naglasiti da određen broj blagajnica u maxi i super dućanima ne želi da koristi stolicu iz opravdanih razloga: tipa ergonomskih, brzine rada, ali također i veće mogućnosti krađa, jer iz te pozicije nisu u mogućnosti da vide što se nalazi u kolicima”, izjavila je Zvezdana Stojaković, PR menadžerica Konzuma.

Komentar Grupacije Amko Komerc bio je jednostavan – nemaju komentar na ovu temu.

Problemi su samo egzistencijalna pitanja

Sindikat za trgovinu i uslužnu djelatnost svakodnevno prima poruke nezadovoljnih radnika, kako iz trgovačkog, tako i iz drugih sektora. Poruke stižu anonimno, često sa lažnih Facebook profila. Međutim, veliki problem, kako Beširović ističe, jesu strah radnika i briga za egzistencijalna pitanja. Sve drugo vrlo često neće ni biti doživljeno kao problem.

“Mi živimo u zemlji u kojoj vi nemate ni egzistencijalna prava, koja se radnicima stavljaju kao prioritetna. Veliki problem je taj što vam ni sama radnica neće staviti nepostojanje stolice kao problem. Mi kao sindikat, a vjerojatno i nevladine organizacije koje se bave tim pitanjem smo ti koji idemo tamo i tražimo probleme, umjesto da radnici dolaze nama sa tim problemom. Najčešće se oni čak i ne žale na to, jer, normalno, ne utječe direktno na njihovu egzistenciju. Ovi vam problemi dođu, na neki način, kao sporedni.”

Satisfakciju radnici i radnice u trgovinskom sektoru ne pronalaze ni u plaćama. Situacija je povoljnija u velikim trgovačkim centrima zbog bolje uređenosti sistema, dok su mala i srednja poduzeća prepuštena volji poslodavaca koji na razne načine iskorištavaju zaposlene.

“U velikim trgovačkim lancima plaće se kreću otprilike od 570 do 750 KM. Od tih 750 KM dio, naravno, ulazi u topli obrok, tako da dođemo do same osnovne plaće, dakle 570 KM. Ono što je dobro za sektor trgovine je to da su tu plaće zaista redovne, dakle, nemate problem koji imate u ovim postprivatizacijskim firmama – da imate neuplaćen doprinos i nemate zdravstveno. Također, malo je rada na crno, ali se to sve odnosi na velike trgovačke centre.“

Situacija je, ipak, znatno drugačija u malim i srednjim poduzećima u kojima je zaposleno maksimalno 30 osoba.

“Tu imate neprijavljene radnike i situaciju da se radnici prisiljavaju da onog momenta kada dobiju ugovor potpišu bjanko mjenicu da su materijalno odgovorni za robu u radnji. Imate slučaj da radnica dobiva 380 KM, kolika je minimalna plaća, a od tih 380 KM, na kraju mora 100 KM vratiti svom gazdi jer on misli da ona toliko vrijedi”, zaključuje Beširović.

Osobna dobit poslodavca ispred prava radnika

Prema posljednjoj analizi stanja na terenu, koju je Sindikat proveo tijekom 2015. godine, dva najučestalija problema s kojima se radnici susreću su mobbing (za 27.5 posto radnika) i neplaćen prekovremeni rad (za 21.4 posto radnika). Dalje, radnici ističu neuplaćivanje doprinosa, zabranu korištenja dnevnog i tjednog odmora, nepotpisan ugovor o radu, kao i radno vrijeme iznad zakonskog maksimuma.

U skoro svim kategorijama kršenja prava iz radnog odnosa, veći broj žalbi su uložile žene. Najveća razlika je primjetna u kategoriji ‘mobbing/maltretiranje’, gdje su žene prijavile kršenje u 29, a muškarci u 8 slučajeva. Najčešći oblik ovakve vrste maltretiranja su verbalni napadi i prijetnje, dok su fizičko maltretiranje i seksualno uznemiravanje zabilježeni u manjem broju.

Analiza je pokazala da mobbing na radnom mjestu najčešće vrše neposredni nadređeni. Iza njih slijede ostale radne kolege, a zatim i vlasnici i direktori, kao i pravna služba. Zanimljivo je da je čak 65 posto anketiranih osoba odgovorilo da ne zna tko vrši mobbing ili da ne želi dati odgovor na ovo pitanje.

Jedno od postavljenih pitanja odnosilo se i na zabilježene probleme u poduzeću, gdje je oko 98 posto radnika kao primarni problem izdvojilo upravo učestalo kršenje prava radnika. Ostali navedeni problemi odnose se na dugove poduzeća, loše poslovanje i gubitak profita.

“Evidentno je da najviše osoba navodi učestalo kršenje prava radnika kao najveći problem u poduzeću, što ukazuje na sve veću prisutnost nekorektnog ophođenja poslodavaca prema radnicima/ama. Razlozi ovome su brojni, uključujući nesavjesnost poslodavaca koji stavljaju ličnu dobit ispred prava radnika, lošu zaštitu i loše mehanizme zaštite radnika kroz zakonski okvir, provedbu zakona, slab utjecaj udruženja radnika, te nemogućnost radnika da pristupe onima koji će ih zaštititi”, navodi se u analizi.

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Ne slažeš se? Komentariši

avatar
wpDiscuz