U srednjovjekovnoj Evropi bila je praksa da slobodne žene proganjaju mladenku i trgaju dijelove njezine haljine koji su se smatrali sretnom amajlijom, ostavljajući je u komadićima haljine u kojoj se udala.
Mjeseci koji prethode vjenčanju puni su tradicija. Od zaručničkog prstenja i bučnih djevojačkih večeri pa do biranja i izrade vjenčanice, buduće mladenke prilično su zaposlene dok se njihov dan vjenčanja približava.
Ali kako su nastali ti običaji? Neki idu ruku pod ruku s praznovjerjem o vjenčanju kako bi ublažili svadbene katastrofe, dok drugi imaju izrazito povijesnu pozadinu. Bez obzira na to, vjenčanja su i danas istaknuta i omiljena kao što su bila stoljećima prije – baš kao i svadbene tradicije koje nastavljamo slaviti.
Nevjeste su bacale bukete u srednjovjekovnoj Evropi kako bi spriječile ljude da im rastrgaju vjenčanicu
U srednjovjekovnoj Evropi bila je uobičajena praksa da slobodne žene proganjaju mladenku i trgaju dijelove njezine haljine koji su se smatrali sretnom amajlijom, ostavljajući je u komadićima haljine u kojoj se udala.
Mladenka nije očekivala da će ponovno nositi svoju vjenčanicu, a odjevni predmet se smatralo srećom za slobodne žene – vrsta amajlije za plodnost.
Međutim, kako su godine prolazile, materijali i vrijeme potrebno da se vjenčanica izradi postajali su sve skuplji, pa je njihovo čuvanje postalo tradicionalnije za žene.
Kako bi odvratili pažnju i spriječili goste da rastrgaju mladenkinu haljinu, bacani su predmeti, od kojih je jedan postao buket. Simbolizirajući plodnost, buket je bio jeftinija opcija jer ga mladenka ne bi ni mogla dugo zadržati.
Kraljica Viktorija inspirirala je tradiciju bijele vjenčanice
Prije ceremonije vjenčanja kraljice Viktorije 1841. godine, bila je uobičajena praksa da mladenke nose svijetle, šarene haljine koje su mogle koristiti i za druge prilike.
Dvadesetogodišnja kraljica odlučila je nositi bijelo kako bi istakla nježnu čipku svoje haljine – suprotno uvriježenom mišljenju da to označava čistoću.
Iako je to bilo rijetko, prije Victorijinog vjenčanja žene su nosile bijelo na dane vjenčanja kako bi pokazale bogatstvo – što je značilo da si je mladenkina porodica mogla priuštiti čišćenje haljine.
Victoria je zamolila ‘da niko drugi ne nosi bijelo na njezinom vjenčanju’ osim njezinih djeveruša, čime je započeo trend koji je i danas u praksi.
Djeveruše bi nosile istu boju kao i mladenka kako bi bile mamci
Prema nekim povjesničarima, tradicija da sve djeveruše nose iste boje datira još iz starog Rima i feudalne Kine, a potječe kao metoda zaštite mladenke.
Tokom tih vremena bilo je uobičajeno da mladenka putuje daleko u mladoženjin grad, što ju je činilo lakom metom razbojnika ili suparničkih prosaca. Uz pratnju djeveruša jednako odjevenih, mladenki je bilo teže postati žrtva napada.
Praksa se s vremenom razvila u zakonski zahtjev za Rimljane: 10 svjedoka moralo je prisustvovati ceremoniji vjenčanja, svi odjeveni u iste boje, kako bi se vjenčanje smatralo valjanim. Svrha slično odjevenih svjedoka navodno je bila zbuniti zle duhove koji bi paru mogli željeti zlo.
Iako su neke od duhovnih asocijacija izblijedjele, tradicija slično odjevenih svadbenih zabava prenesena je kroz viktorijansko doba, kada je kraljica Viktorija imala svojih 12 djeveruša koje su nosile iste bijele haljine koje su nadopunjavale njezinu satensku haljinu.
Očevi su počeli voditi svoje kćeri do oltara kako bi bili sigurni da mladoženja neće pobjeći
Vjenčanja su prije nekoliko stoljeća smatrana poslovnim dogovorom između obitelji, što je stvorilo ideju da je brak više finansijska odluka nego bilo što drugo. Ova ideja da je brak poslovna transakcija je ono što je dovelo do toga da su očevi bili toliko uključeni u ceremonije, jer je njihova prisutnost bila neophodna da stvari glatko teku.
Prema historičarki koja proučava vjenčanja Susan Waggoner, ‘ovaj običaj potječe iz dana dogovorenih brakova kada je nadolazeća nazočnost oca bila dobar način da se spriječi mladoženja da odustane.
Iako to više nije razlog zbog kojeg očevi vode svoje kćeri do oltara, tradicija da to čine postala je više sentimentalna stvar.
Nešto staro, novo, posuđeno i plavo trebalo je mladenku zaštititi od prokletstva
– ‘Nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno, nešto plavo i šest penija u tvojoj cipeli’ tradicionalna je svadbena pjesmica koja opisuje predmete koje mladenka treba imati na dan vjenčanja za sreću. Ovaj običaj postoji stoljećima, počevši od rime iz viktorijanskog doba koja je došla iz okruga Lancashire.
U to vrijeme, ‘nešto plavo’ obično je bila podvezica i štitilo je od kletvi koje bi mladenku mogle učiniti neplodnom. ‘Nešto posuđeno’ obično je bilo donje rublje od žene koja je već imala djecu. Iako se u današnje vrijeme često izostavlja iz rime, novčić od šest penija u vašoj cipeli simbolizirao je prosperitet za novi par.
Buketi su izvorno trebali otjerati zle duhove
Iako je sada uobičajena praksa da mladenke nose cvijeće dok hodaju prema oltaru, to nije uvijek tako bilo. U srednjem vijeku buket se sastojao od biljaka i začina jakog mirisa koji su tjerali zle duhove, nesreću i loše zdravlje.
Biljke poput kopra i bosiljka maskirale su neugodne tjelesne mirise, a mladenci su ih konzumirali tokom primanja jer su ljudi vjerovali da povećavaju seksualnu želju.
Kako je vrijeme prolazilo, svrha buketa je evoluirala, a tokom viktorijanskog doba cvijeće je postalo njihov dio. Kraljica Victoria popularizirala je modernu verziju svadbenog buketa, noseći malenu okruglu gomilu cvijeća u filigranskom držaču ispunjenom mahovinom i cvjetovima naranče kada se udala za princa Alberta.
Vjenčani veo izvorno je bio za prikrivanje lica mladenke
Podrijetlo vjenčanog vela razlikuje se ovisno o izvoru, ali mnogi se stručnjaci slažu da se ovaj dodatak može naći u zapisima iz antičkog Rima. Vjeruju da je mladenka nosila veo dok je išla prema hramu kako bi se sakrila od zlih duhova koji su joj htjeli ukrasti sreću.
Nakon što je ceremonija vjenčanja završena, veo je podignut jer je mladenka pobijedila navedene zle duhove.
Prema historičarki Susan Waggoner, osim što je veo branio od neželjenih duhova, također je ‘omatao mladenke od glave do pete kako bi predstavljao porođaj skromne i nedirnute djevojke’.
Još jedna prijavljena uporaba bila je maskiranje mladenkina lica od mladoženje u dogovorenim brakovima – dakle, neće vidjeti njezino lice sve dok zajednica ne bude zapečaćena.
Prije 18. stoljeća smatralo se nesrećom da se mladenka i mladoženja upoznaju prije obreda, pa bi oboje proveli noć sami kako bi se mladoženja spriječio da vidi mladenku prije vjenčanja i pobjegne.
Davanje za mladenke su se pojavila kao alternativa sistemu miraza
‘Davanje’ se pojavilo u Nizozemskoj u 16. stoljeću, kad je počelo kao alternativa sistemu miraza. Prijatelji i članovi porodice davali bi male poklone mladenki kako bi joj pomogli u bračnom životu – ako je bila presiromašna da si priušti miraz ili se njezin otac protivio braku.
Običaj se prenio u SAD, gdje su vjenčanja postala popularna tokom viktorijanskog doba. Dame iz viših slojeva društva priređivale bi zabave darivanja mladenki kako bi proslavile, razmjenjivale darove, tračale i razgovarale o novoj ulozi buduće supruge. Tokom zabava, žene bi stavljale male darove u papirnati suncobran i njima ‘zasipale’ buduću mladenku.
Zaručnički prstenovi izvorno su označavali poslovni ugovor
Još u antičkom Rimu, zaručnički prsteni bili su način da se muškarcima osigura poslušnost budućih žena. Prstenje je bilo izrađeno od slonovače, kremena, kosti, bakra i/ili željeza, a prema Gemološkom institutu Amerike, korišteno je za ‘označavanje poslovnog ugovora ili za potvrđivanje uzajamne ljubavi i poslušnosti’.
Rimljani su često posjedovali i dva zaručnička prstena: željezni prsten koji su nosili kod kuće i zlatni prsten koji su nosili u javnosti.
Dijamantni zaručnički prsten nije postao popularan izbor sve dok De Beers, nizozemsko-britanska firma koja je iskopavala dijamante u Južnoj Africi, nije pokrenula reklamnu kampanju za prstenje s dijamantima 1947. godine.
Prenošenje mladenke preko praga počelo je kao ‘predstava’ za mladenkine roditelje
Običaj nošenja mladenke preko praga nakon ceremonije vjenčanja, koji datira tisućama godina, nastavlja se održavati. Prema akademskoj enciklopediji Marriage Customs of the World, ova je tradicija započela u starorimsko doba, kada su žene protiv njihove volje odvodili rimski vojnici.
To se pretvorilo u uobičajenu rimsku praksu vjenčanja, jer mladenka bi pokušavala pobjeći majci, a mladoženja i njegovi prijatelji bi ju lovili te ju odnijeli preko praga njegove obiteljske kuće, čime bi započela ceremonija vjenčanja.
Djevojačke večeri započele su tek nakon seksualne revolucije 1960-ih kao oblik jednakosti
Stoljećima prije nego što su žene počele zajedno slaviti buduće vjenčanje priređujući zabave, muškarci su priređivali momačke zabave za svoje buduće vjenčane prijatelje. Od seksualne revolucije 1960-ih žene su isto počele priređivati djevojačke zabave.
Prije nego što su žene priređivale djevojačke večeri, održavale su se samo svadbene večeri, gdje su prijateljice i obitelj ‘zasipale’ mladenku darovima koji će joj trebati za ulogu ‘supruge’.
U šezdesetim godinama 20. stoljeća vremena su se počela naglo mijenjati, a i žene također. Buduće mladenke počele su prihvaćati svoju seksualnost i počele organizirati djevojačke večeri.
Od sredine 1980-ih do 1990-ih, djevojačka večer postala je službena predbračna tradicija, označavajući seksualnu slobodu i još jedan korak prema ravnopravnosti spolova. To ostaje tradicija u modernom dobu.