Zvorničanku Danijelu Ivanović ko god je imao čast da upozna, ostao je oduševljen njenom energijom i borbom za bolje sutra.
Od jedne skromne porodične žene, majke pa do predsjednice Udruženja ” ljudi koji su transplantirani ili im je potrebna transplantacija” je dug, trnovit i mogao bi se snimiti film, znaju ljudi koji je poznaju.
Možemo slobodno reći da je prošla pravi pakao i spoznala sve probleme našeg društva, od korupcije, kriminala, nepotizma pa do toga da kako ona kaže : “ljudski život nema nikakvu vrijednost”.
Uprkos tome što ovdje nije “loše” živela, ona je odlučila da se preseli sa svojom porodicom u Norvešku odakle se javila za intervju:
Kako je izgledao Vaš život prije nego što ste počeli razmišljati o odlasku iz Zvornika?
Izgledao je uobičajeno, kao kod većine ljudi, muž i ja smo radili, djeca išla u školu, družili se, izlazili.. Slobodno vrijeme smo koristili tako što smo ga provodili sa porodicom ili prijateljima. Takođe, vodila sam Udruženje i aktivno se borila za bolja prava pacijenata koji su transplantirani ili im je bila neophodna transplantacija.
Vi ste ovdje živjeli iznad prosjeka, suprug i vi ste imali posao, solidna primanja, koja je to kap koja je prelila čašu, da kažete ” Dosta je, odlazimo”?
Kada smo dobili djecu, tada sam se često pitala kakvu budućnost će imati ovdje, u zemlji punoj korupcije i mita.. U zemlji u kojoj ti treba “štela” od najobičnijeg šaltera u pošti, preko pregleda kod ljekara, i ako nemaš dubok džep, neće te ni pogledati. Međutim, muž nije bio za odlazak, upravo zbog toga što smo imali posao oboje, i nismo imali težih finansijskih poteškoća.
Ali nakon jedne veoma teške situacije za našu porodicu, shvatili smo da ljudski život u našoj zemlji nema apsolutno nikakvu vrijednost, uvidjeli koliko je kriminal i korupcija ušla u svaku poru našeg društva i odlučili da ne želimo da naša djeca budu prinuđena da žive u takvom okruženju. I odluka je pala da probamo da preselimo u Norvešku, i eto nas.
Koliko je bio težak početak i jel bilo trenutaka kad ste pomislili da se vratite?
Da je lako, nije.. Cijeli život spakujete u par kofera i krenete od nule. Sve ono što ste godinama gradili ostaje iza vas i idete u jedan potpuno novi, za vas nepoznat svijet. Ali trudili smo se da na odlazak gledamo kao na jednu veliku avanturu, i mnogo nam je značilo jer smo bili svi zajedno. Bilo je momenata kada sebe zapitate “da li mi je ovo trebalo” , ali onda se sjetite svog cilja, i kažete sebi, “idemo dalje”. Kako smo više učili jezik, kulturu, upoznavali nova mjesta, osjećali smo veću pripadnost Norveškoj.
Koliko ste zadovoljni kvalitetom života u novoj zemlji i koje su prednosti, a koje mane u odnosu na Republiku Srpsku?
Jako smo zadovoljni, nismo požalili ni jedne sekunde što smo se odlučili na ovaj korak. A što se tiče upoređivanja, to je jednostavno nemoguće. Ovo je zemlja gdje poslodavci cijene tvoj rad i trud, gdje ti ne treba veza da dođeš do onoga što želiš, dovoljna je samo upornost i lična angažovanost. Odnos prema pacijentima u zdravstvu je neuporediv, jednostavno te ovdje gledaju kao čovjeka ravnog sebi, a ne “da li si nečiji”. Prosto rečeno, ne možeš da ne uspiješ ako se dovoljno trudiš.
Vjerujem da postoje mladi ljudi puni entuzijazma koji žele da promijene trenutnu situaciju, ali trebaće mnogo godina da se u tome uspije. Prvo treba promijeniti svijest ljudi, da shvate da nije bitna samo lična i trenutna korist, već da se djeluje u korist cjelokupnog društva razmišljajući o tome šta ostavljaju budućim generacijama. A to je jako teško, ali eto nadam se da će biti bolje, zbog svih onih koji su ostali tamo. Za sad, nemamo želju ni namjeru da se vraćamo, jer lako je da se čovjek navikne na uređeno društvo, jer se bolje i ljepše živi.
Koja je Vaša poruka, savjet ljudima koji žele da napuste ovaj grad i ovu zemlju?
Nezahvalno je davati savjete, jer smo svi individue za sebe, ali ako shvate da život u R. S. nije ono što žele za sebe i svoju porodicu, neka se što prije odluče na taj korak i odu tamo gdje žele i imaju mogućnost. Neće se pokajati sigurno, jer u uređenim državama ne može živjeti pristojno samo onaj ko ne želi da radi.
Ostaje žal što našu zemlju napuštaju ljudi poput Danijele, koji su vrijedni, energični, koji bi na mnogo načina učinili Zvornik i Bosnu i Hercegovinu boljim i ljepšim mjestom piše Drinamedia.