Zašto bošnjački lideri liče na Dodika?

“Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je prošlo osam godina  od pada „aprilskog paketa“ ustavnih promjena.”

Tako bi zvučalo sjećanje u novinama na paket najcijelovitije reforme države nakon Dejtona koja je pala je u Parlamentu BiH glasom zastupnika Stranke za BiH Mehmeda Žilića, a za račun njegovog tadašnjeg šefa Harisa Silajdžića. Ustavna reforma je žrtvovana radi Silajdžićeve pobjede u utrci za člana Predsjedništva BiH na izborima 2006. godine, a paket je bio dogovoren u mandatu u kojem je predsjedavajući Vijeća ministara BiH bio Bošnjak, Adnan Terzić. Silajdžić je pobijedio, ali u godinama koje su uslijedile niti jedan set reformi nije bio ni blizu „aprilskom paketu“.

I danas su, čini se, bošnjački lideri pred sličnim izazovom – hoće li zbog fotelje bošnjačkog člana Predsjedništva žrtvovati priliku da, vodeći državnu vladu, deblokiraju evropski put, osiguraju funkcionalniju državu, provedu reforme, dovedu investitore i donesu ekonomski procvat.

Mjesto državnog premijera trebalo bi, prema nepisanom pravilu, u sljedećem mandatu pripasti bošnjačkom kandidatu, a u većini demokratskih država, to je najodgovornija pozicija na koju, po pravilu, dolazi lider stranke koja je pobijedila na izborima. No, kod nas nije tako, pa se lideri najvećih stranaka, uglavnom, otimaju za Predsjedništvo BiH gdje onda dolaze kao predstavnici naroda, a funkcioniraju kao čelnici stranaka.

Takva je postavka i političko usmjerenjenje naštetilo, ne samo bošnjačkom političkom faktoru, nego i državi. Dajući prednost poziciji u Predsjedništvu nad pozicijom u Vijeću ministara BiH, bošnjački političari se ponašaju kao Milorad Dodik. Bježe od izvršne vlasti i najveće odgovornosti za funkcionalnost, aktivnost i produktivnost državnih vlasti u hladovinu poluprotokolarne pozicije u Predsjedništvu BiH.

Nezainteresiranost Bošnjaka za Vijeće ministara BiH indirektno govori da tim političkim strankama i liderima nije najvažnija država, baš kao ni Dodiku, već samo njihova politička avlija i partija.

Primjerice, Stranka demokratske akcije (SDA) kao najjača bošnjačka politička opcija se ne bi smjela tek tako odreći šanse da zauzme mjesto premijera BiH. Ali, ako se SDA opredjeli da je najvažnija pobjeda u utrci za Predsjedništvo BiH, onda je izvjesno da će to mjesto pripasti nekom od mogućih  postizbornih koalicionih partnera. Sasvim je legitimno i opravdano pitanje vrijedi li napraviti takvu žrtvu koja uveliko podsjeća na ono Silajdžićevo „klanje vola radi kile mesa“ prije osam godina.

Bošnjački politički faktor bi sa pozicije predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH mogao osnažiti institucije države, imati aktivnu ulogu u evropskim integracijama, deblokirati reforme i pokazati sposobnost i volju da od BiH napravi normalnu državu.

Neosporno je da i Predsjedništvo BiH ima svoju ulogu, značaj i ovlasti, ali u normalnim državama predsjednik ili predsjedništvo su mahom depolitizirane pozicije zadužene da budu korektiv izvršnim vlastima, zaštitnik ustavnog poretka i mehanizam deblokade. Jasno je da BiH treba reformu i pravu državnu vladu, ali očito da ni bošnjački lideri i njhove stranke tu krucijalnu promjenu nisu doživjeli ni proveli unutar svog političkog djelovanja i razmišljanja. Zato su, nažalost, još uvijek slični Dodiku.

Tarik Lazović/NAP

Možda vam se svidi

Comments are closed.