Zakletva jedne mame: Ovo svaki roditelj mora da pročita

Zovem se mama. Nekad će me zvati majkom. Nekada kevom. Nekada po imenu.

Nekada me neće uopšte zvati, nego će me tjerati od sebe. Ponekad će i plač biti dovoljan znak da sam potrebna. Da budem tu. Biću budna 24 časa dnevno. Čak i kada spavam. Uvijek na oprezu….

Jedno oko otvoreno, jedno uho naoštreno. Čekaću prvi okret. Čekati da počne da sjedi, pa da puzi, da prohoda.

Pružaće mi ručice i trčati debelim nožicama, uz osmeh andjela, a ja ću biti  srećna zbog te slike, ali i zabrinuta, da moja beba ne padne slučajno, i ne povrijedi se. Maziću je, ljubiću je, grliti. Kada to dozvoli.

Vikaću, bjesneti, i željeti da me nema u časovima ludila, umora i stresa. Ali, trudiću se da to ne radim pred bebom.

Hraniću je, mijenjati pelene, ljubiti mala stopala i guzu. Učiću je svemu i pričati joj stalno. Pokazaću joj drvo. I dodirnućemo drvo. I glumićemo drvo. Pokazaću joj kuću. I dodirnućemo kuću. I lajaćemo kao kuća. Pričaću joj bajke. I učiti da život nije uvijek bajka. Da postoje i Pepeljuge, i Snežane, i patuljci, i zle vjestice, zle maćehe, da postoji Petar Pan koji traži svoju sjenku, da negdje sigurno postoje i Ivice i Marice, i tri praseta, i vuk i sedam jarića.

Plesaćemo dok pevamo, i pevaćemo dok plešemo.

Osvajaćemo stepenik po stepenik, kao da se penjemo na najviši vrh neke planine. A kada beba poraste, možemo i planine da osvajamo. Mada ja više volim more. Biću bolesna kada i beba bude. Da li stvarno ili od nerviranja i stresa, ne znam. Ali, i bolesna biću tu za svoje zlato. Jer važan je on. Njemu je teže nego meni.

Kupovaću mu najlepša odijelca. I cipelice. I patikice. Možda ne uvijek one najskuplje, ali uvijek one udobne. I najljepše.

I gledaću kako raste. Kako mu majčice postaju male. Pa ću te stvari čuvati. Nadam se zauvijek. Kupovaću mu igračke. Drvene, edukativne, gumene, plastične. Koje god pronađem. Koje god mi se svide. I koje god se bebi svide.

Ali, prije svega, kupovaću mu knjige. I dok ga držim u krilu, učiću ga koja je koja životinja, kako kaže slon, i prase, i koka. Koje je boje autobus, a kako izgledaju kola. Topću se od miline uvijek kada kaže mama. I biću ponosna kada bude govorio druge riječi. Pa čak iako progovori tek sa tri godine. Vodiću ga i čekati iz vrtića. Osluškivati iza vrata vrtića da li baš on plače. Ili je dobar i igra se. Vodiću ga u šetnje. Duge. Kratke.

Otkrivaćemo zajedno nove ulice i nove predjele. Šetaće tik uz mene. Ili ću ga nositi. Ponekad voziti kolicima. Ponekad mu dati da vozi autić. Kada padne i udari se, neću se plašiti, nego ću glumiti da udaram pod, igračku ili to nešto o šta se sapleo.

Juriću ga po kući i kriti se od njega kada znam da će me tražiti i da će se tome smijati. Učiti ga da ne dira šporet, mašinu, utičnice, ma gomilu tih opasnih stvari. Učiti ga i nadati se da sam u tome uspjela. Dijeliću sa njim hranu.

Davati mu da jede, i davati mu samom da jede. Pustiti ga da me hrani. Iako to podrazumijeva tone prosute hrane i prolivenih kašica i sokića. Onda, dok beba bude spavala,čcistiću sav taj haos. I ponekad psovati, u sebi. Kuvaću mu ručak. Praviću večeru i doručak. Užine. Dok to budem radila, stavljaću ga na pult, da mi bude bliže, i da mi pomaže. (Nezavisne.com)

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Ne slažeš se? Komentariši

avatar
wpDiscuz