Za propast naše djece krivi smo mi: Poseban krug pakla za očeve koji balavcima od 18 godina kupe bijesna kola

Profesorica engleskog jezika Ljubinka Boba Nedić u stanju je da kroz svoj blog opiše dušu ovog društva, prosječne porodice na Balkanu, ali i pojedinca.

U blogu pod naslovom “Pogledajmo se u ogledalo – ipak je do nas” govori o našoj djeci, o nama kao roditeljima koji smo u neku ruku podbacili kada je vaspitanje u pitanju:

- TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA-

Da živimo u doba erozije svih vrijednosti – poznato je.

Da će to dovesti do dalekosežnih posljedica, moglo se naslutiti.

Da će se to dogoditi ovako brzo – trudili smo se da ne shvatimo.

- TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA-

I uspjeli smo.

Sada smo iznenađeni i nesnađeni.

Nevolja ne kuca na tamo nečija vrata, već može pokucati i na naša.

Sasvim je realna mogućnost.

Moj grad se probudio kada je, nakon uzimanja ekstazija na privatnoj žurki, umrla petnaestogodišnja djevojčica. Tražimo ozbiljniji rad tužilaštva i policije, pojačanu edukaciju djece i roditelja. Održane su dvije protestne šetnje, reagovale su opštinske vlasti, slažu se sa građanima, sve će učiniti, evo i radno tijelo su formirali, bla-bla-bla. Mislim, pozdravljam što nisu ignorisali akciju građana, ali staro je pravilo da kad god nemaš namjeru da se nečim ozbiljno baviš, osnuj radno tijelo i reci da baš radiš na otklanjanju problema. Primjetno je povećano prisustvo policije, bile su neke racije po lokalima, jer kao što svi znamo – diler dođe pun narkotika u kafić, pa ide od stola do stola. Nije nego!

Za to vrijeme, djeca i dalje prolaze pored kioska, a u njemu sa naslovnih strana sramnih izgovora za dnevne novine, uredno poredani izvještaji o zdravstvenom stanju pjevača poslije saobraćajne nesreće koju je sam napravio, pun droge i alkohola, sa oduzetom vozačkom dozvolom i ogromnim prekoračenjem brzine. Idol mladih. Kažu – baš lijepo pjeva i skroz je kul. O REM-u koji šeni pred Mitrovićem i Marićem – a koji šene pred Vučićem – suludo je više i trošiti riječi. Šarić oslobođen svih optužbi jer je bio bezobrazan i nije htio pred sud da se doveze punim šleperom kokaina. Zakoni blagi, poštenima u policiji je više muka od obustavljenih hapšenja ili ekspresnog oslobađanja uhapšenih, pravosuđe ne vrijedi ni pišljiva boba! Talovi, strahovi, korupcija, prijetnje, talovi, strahovi – i sve u krug.

Organizuju se po školama ta predavanja o štetnosti droge i o bolestima zavisnosti, nije da nije. Trenutno imam 180 đaka, i teško da bi neko od njih na pitanje da li je droga štetna, rekao da nije. Na ta predavanja odlaze potpuno nezainteresovano, jer im neko već po deseti put objašnjava šta se mota i puši, šta šmrče, šta ubrizgava u venu, kako se poslije čega osjećaš i koliko brzo od čega možeš da stradaš. Nema inovativnih pristupa. Samo na papiru ostane evidencija da su predavanja održana. Rezultata nema. U stvari, ima ih i toliko su poražavajući da čak i ovaj letargični narod počinje da shvata da od države i njihovih institucija nema mnogo vajde.

Oni nam neće zaštititi djecu.

A ko će?

Koga djeca imaju otkad je svijeta i vijeka?

Porodicu.

Roditelje.

Deset praznih mjesta, pa da pregovaramo.

E, tek tu počinju muke.

Roditelji analogni, djeca digitalna.

Mislim da odavno nije bilo ovako teškog perioda za roditeljstvo, a sigurna sam da nikada roditelji nisu imali ovoliko nepoznanica. Nikada se djetinjstvo roditelja (kao jedinog iskustvenog znanja o odrastanju koje roditelj može imati) nije ovoliko razlikovalo od djetinjstva djece.

Naravno da današnji roditelji vole svoju djecu koliko i svi prije njih, da im žele sve najbolje, da su im namjere neupitne, požrtvovanost i trud veliki, ali nešto i dalje ne štima. Neki će se pozvati na moderne zakone koji roditeljima oduzimaju autoritet, ali sam sigurna da ni sami neće baš potpuno vjerovati u to. Zabranjeno je tući dijete. Jeste. I time je oduzet autoritet? Stvarno? Dijete roditelja poštuje i sluša zbog batina? Neće biti. Batine su izraz nemoći roditelja i pokazatelj broja propuštenih prilika da sa djetetom radi i da ga vaspitava. Ovo nijedan roditelj ne želi da čuje. S ovim se teško miri, ali to ne umanjuje istinitost tvrdnje.

Dijete se vaspitava od uzrasta bebe, od uobročavanja i reakcije na bezrazložan plač, od “ovaj moj ništa neće da jede osim pomfrita”, od bacanja po podu, bacanja igračaka, lomljenja igračaka u bijesu, razmaženog histerisanja u prodavnici, udaranja i ujedanja roditelja, bake, deke, skidanja kape s glave na minus deset – i sve to do trećeg-četvrtog rođendana, jer poslije je kasno. Vaspitava se kad mu se sa četiri godine ne dozvoli da ostavi igračke razbacane po podu, kad mu se sa pet godina da krpa u ruke da kobajagi briše prašinu, kad mu se da tijesto da mijesi sa majkom, štipaljke da ih stavlja na sušilicu čim je dovoljno visoko, nešto što se ne razbija lako da obriše poslije pranja sudova…

Definitivno se ne vaspitava kad mu uvalite telefon sa godinu dana (čak i manje!) da gleda Pepa Prase i da bude mirno. Time sebi kupujete mir, a dijete zapostavljate. Ni ovo ne želite da čujete, znam.

Današnji roditelj se više uplaši kad dijete kaže da mu je dosadno, nego kad ima temperaturu od 40 stepeni. Potrči da mu skine zvijezde s neba da se dijete slučajno ne bi dosađivalo, a ne zna da nema kreativnosti bez “dosadno mi je”, nema snalažljivosti, nema ideja, rješavanja problema, samostalnosti… I tu uleti univerzalni terminator dječje dosade – mobilni telefon ili tablet. Dijete mirno ko bubica, frejmovi lete, pikseli lude, oko vidi više nego što mozak može da obradi. Od svega toga, roditelj samo vidi da djetetu više nije dosadno, pa ni roditelju ne dosađuje. Blažena idila. Za koju godinu, roditelj će se pretvoriti u taksi-službu, razvozeći dijete na treninge, probe, školice ovog i onog, i biće ponosan na sebe jer je mrtav umoran ipak uspio svuda da ga odveze na vrijeme, jer radi i dodatni posao da bi uspio da mu plati sve aktivnosti i pokupuje sve rekvizite.

Nije roditelj kriv, a bogme tu nije ni zakon kriv.

Niko nije roditelju rekao da više vrijedi da sat vremena provede s djetetom u nekom šumarku i pusti ga da se vere po drveću, visi s grane, skače i prevrće se, ili da sat vremena provede razgovarajući s djetetom, odgovarajući na njegova pitanja, strpljivo mu objašnjavajući šta je dobro, a šta ne, zašto ovo može, a ono ne može. Znam, roditelj je umoran. Ali, i dalje je roditelj. Od tog djeteta niko drugi ne može da napravi čovjeka. Ko je umorniji od majke bebe koja ne spava mjesecima, ne umije dvije misli u glavi da sastavi od umora, pa ipak i sutra i nahrani, i presvlači, i okupa, i uspavljuje. To ide u rok službe. Ako ste dijete stvorili, roditelj mu morate biti i kad ste umorni, nervozni, neraspoloženi. Ne možete dijete isključiti na dugme. Ili možete? Na dugme na telefonu i tabletu.

Za majke koje kćerke šalju u vrtić sa namazanim noktima i roze karminom, treba smisliti poseban krug pakla, kao i za one koje kćerkama od 15 godina daju pare za solarijum, izlivanje noktiju i svilene trepavice. Za očeve koji balavcu od 18 godina kupe bijesna kola, treba smisliti ozbiljnu kaznu.

Zašto?

Zato što takvi vaši postupci direktno povećavaju šansu da vam se kćerka na Instagramu sutra pući polugola, izbačene stražnjice i grudi, dok joj je jedini smisao života da dobije što više pratilaca, što više komentara, što više “preljepotice, najljepša si”. A vi za to vrijeme provjeravate njen nalog na Facebooku, i baš ste zadovoljni što nema ni dvjesta prijatelja, a sve neka dobra djeca njenog uzrasta, i baš se dobro osjećate što ste u mogućnosti da je malo kontrolišete i vidite da je baš fina, ništa ne objavljuje. Idite na Instagram (TikTok)! Djeca su vam tamo, a profil na Facebooku im je zbog vas. Za to vrijeme, sinovi će se slikati sa nečijim pištoljima, pored flaša skupog viskija, naslonjeni na tuđe skupe automobile, i biće glavni, i biće moćni, i svi će vidjeti da su opasni momci – a vi o tome nećete imati pojma.

Dileri će imati.

Primjetiće da vam djeca imaju para, da vole da se na takve površne i pogrešne načine dokazuju u društvu, da im je najvažnija virtuelna popularnost, i znaće iz iskustva da će se takva djeca lakše odlučiti na nove načine dokazivanja, da će teško u društvu reći NE jer ne mogu da podnesu neprihvatanje, jer neprihvatanje vodi u nepopularnost, a iz toga može da se izrodi podsmijeh na društvenim mrežama, što je mnogima danas jedina noćna mora. Naročito ako su tako “mukotrpnim” radom stigli do velikog broja pratilaca.

I onda stižemo do još jedne novine.

Kada ste vi odrastali, narkoman bi prvo uzeo džoint. Neko bi na tome ostao, a vjerovatno znate neke koji “duvaju” već 20-30 godina, i dalje živi, možda malo usporeni, zamagljeni, ali eno ih – mnogi imaju i posao i porodice. Neki bi vremenom prelazili na heroin, pa bi se lagano raspadali godinama, i na kraju stradali od prevelike doze, neodgovarajućeg kvaliteta droge, ili nekih sekundarnih zdravstvenih problema uzrokovanih drogom. I znate da se to ne dešava odjednom, da se na njima uvijek primjećivalo da su narkomani, da se proces odvijao sporo, da je možda i bilo prostora da se reaguje.

Danas će dijete u gradu, u kafićima, na žurkama, koncertima uzeti jednu jedinu tabletu sintetičke droge, i zavrtiće se rulet. Neko će preživjeti, a neko će umrijeti od te jedne jedine tablete. Nema predoziranja, nema istorije drogiranja. Ima samo nepoznatog sastava sintetičke droge i nepredvidivih reakcija organizma. Jer se dijete smrtno plaši neprihvatanja, i ne smije da kaže NE. Jer je naviklo čitavog života na prihvatanje, odobravanje, aplauz sa svaki, pa i najmanji trud i uspjeh, na ispunjavanje svih želja i to odmah, na neodgovornost, nesamostalnost. To je dijete čitavog života bilo prezaštićeno, štićeno od dosade, od “ne može”, od “vidjećemo, možda sljedećeg mjeseca”, od “još ti nije vrijeme za to”, od “namjesti krevet, složi svoje stvari, sredi sobu”. To je dijete odrastalo ne znajući šta znači čekati na ispunjenje želje, ne znajući za neostvarenu želju. Sve je moralo odmah i onako kako ono hoće, jer vi ste dobar i požrtvovan roditelj i spremni ste da za svoje dijete skidate zvijezde s neba.

Ako ste se sada uvrijedili, nije problem.

Meni ne smeta.

Ali, trgnite se ljudi, dok ne bude prekasno.

Učite djecu kućnim obavezama od malih nogu, postavljajte pravila, budite dosljedni i istrajni u tome, nemojte da pravilo zavisi od vašeg raspoloženja, naviknite dijete da čeka na ispunjenje neke normalne želje, naučite ga da ga volite i kada mu kažete “ne može”, osamostaljujte ga, nemojte ga štititi od neuspjeha, ne plašite se njegove dosade, ne bježite od njegovih pitanja, ne sijecite vene nad njegovim suzama, kažnjavajte neželjeno ponašanje, pokazujte primjerom, a ne samo riječima, ne šaljite ga u školu sa nenormalnim džeparcem, ne kupujte mu pametne telefone prije bar dvanaeste godine, kod kuće mu ograničite vrijeme koje provodi za računarom, pratite šta na njemu radi, ograničite pristup sajtovima i aplikacijama koje ne želite da koristi, pustite ga da se nečega plaši, da bude tužno ponekad, da bude nezadovoljno nekim vašim odlukama.

I to sve ako vam je dijete malo.

Ako je već tinejdžer, upoznajte ga sa svim slučajevima stradanja od droge, prebrze vožnje, koliko god da su stravični.

A ako već nemate autoritet kod svog tinejdžera, nek vam je bog u pomoći. Bojim se da je prekasno i nadam se da će ga sreća pratititi u životu.

Objavljeno:

Najnovije

Više sadržaja
Povezano

Emotivan trenutak: Dok su Marokanci slavili pobjedu, Hakimi otrčao u zagrljaj majci

Fudbaleri Maroka jučer su savladali favoriziranu Belgiju u okviru...

U Italiji uhapšen bračni par iz BiH, kćerku tretirali kao roba

Pripadnici policijske stanice San Basilio u Rimu uhapsili su...

Lidl u velikom problemu u BiH: Ovo će nam pojesti zaradu!

Njemački lanac Lidl nije odustao od otvaranja prodavnica u...