Vrijeme je da budemo humani

Šta je najbitnije u životu? – Zdravlje!? – svi tako kažemo kada želimo da se pokažemo da nam novac nije bitan, ali stvarnost je zaista drugačija…Vrijeme je budemo humani.

Pored povećanog broja egzistencijalnih problema koji nas svakodnevno crpe, plaćanje računa, režija, otplata kredita, mi smo iz dana u dan na dobrom putu da postanemo „hladnokrvna“ europska družina. Nije to nikakav napad, nije to nikakva kritika, to je realnost, stvarni život.

 Prije skoro tri godine, kontaktirao me član šire familije sa molbom da prevedem neku medicinsku dokumentaciju za malu rodicu, i tako je priča i krenula…

Iz malog Kaknja, počele su se pisati velike stvari za ovo nedužno i drago dijete…

Dopis po dopis, email, telefon, sms, odlazak na face-to-face razgovor, dani i noći, bez spavanja, samo sa jednim ciljem – da se pomogne! Već u toj početnoj fazi naše borbe, već nismo bili zdravi, ali težili smo ka tome! Samo, za to zdravlje su nam bili potrebni novci. Nije se moglo na avion sjesti tek tako i u jednom danu promijeniti 3 – 4 aviona. Narod nije briga što si ti u belaju i što se radi o žitovu i smrti. Kad kažem narod, mislim na bjelosvjetski narod. Nekako ne mogu uzeti neki negativan stereotip za naš narod, koji se u svemu ovome pokazao topal i susretljiv i mogu vam reći da nije bilo našeg naroda, to malo dijete ne bi bilo spašeno, i dobro, kao što je dan – danas.

Narod je pomogao.

 Prvi odlazak van Bosne je krenuo u pravcu iz Sarajeva sa preporukom ljekara ka Sloveniji, Klinični Centar Ljubljana, gdje smo uz naš narod uspjeli naći tim ljekara koji su uradili tačnu dijagnostiku, uz podršku našeg kantonalnog Ministarstva, ozbiljnije su shvatili slučaj i težili smo svi da se „dokopamo“ bilo kakvog lijeka za opasnu bolest.
I tu se naš narod digao na noge, šest dana na relaciji Velenja – Ljubljana, odlazak naših najdražih iz Ljubljane u Češku, preko Austrije po jedan od lijekova, koji nam je preko doktora iz Ljubljane preporučen od doktorice iz Ankare, iz Turske!

Je li se snalazite? Zdravlje je najpreče?

Poslije Slovenije, letimo u preko Istanbula u Ankaru, na Univerzitetsku bolnicu Hacettepe, gdje se radi jedan od najvažnijih pregleda i ustanovljava se konačna klinička slika i kompletira se terapija. Preporuka je išla – Zenica, Sarajevo, Ljubljana, Ankara! Opet naš narod u zajedničkoj borbi!
Po dolasku u Ankaru, dočekuju nas naši dragi ljudi iz ambasade, obezbjeđuju novac preko prijatelja naše Bosne, dijete je zbrinuto, smještaj je velikodušno ponuđen, naša draga teta Aida je za mene najveća Bosanka koju sam sreo do sada! Naš narod! Human!

Poslije Ankare, kontrolni pregledi se rade u kombinaciji, Zenica, Sarajevo, Beograd, gdje se uz našu dobru vozačku sposobnost, uključuju naši Kakanjci iz Beograda, doček je bio odličan, naši Bosanci, Krajšnici koji rade na odjeljenjima dječijim, odmah su nam se pridružili. Podrška je bila velika.

 Poslije Beograda, dešava se najteži dio cijele priče. Progresija opake bolesti se nastavlja, a mi smo već prešli toliki put, ali ne odustajemo.

Nekim čudom, pretragom na Google-u, dolazim do linka doktora iz Indije, oblast Maharata, grad Pune, kojeg iz našeg malog Kaknja kontaktiram sa informacijama o bolesti i progresiji.

Našli smo lijek!

Možda ste se već umorili od ove priče, možda je serija važnija, možda vama ipak i jeste…
Doktori iz Indije pripremaju lijek, uz slanje naše obilne dokumentacije, koju sam dano-noćno prevodio na engleski jezik. Lijek je bio spreman!

Naš odlazak u Indiju, slijetanje u jedan dio zemlje, odlazak u drugi dio zemlje po mišljenju ambasade i preporuci ministarstva vanjskih poslova, nije preporučljiv.

Opet naš narod!

Na nagovor oca, kontaktiram Mital Steel iz Zenice i obraćamo im se sa molbom da nam pomognu, i uz veliku sreću, generalni direktor odlazi direktno u Indiju i nalazi se sa timom doktora koji su pripremili BESPLATAN lijek za našu Kakanjku!

Počeli smo sa korištenjem lijeka, poboljšanje je bilo i više nego očekivano…

Nastavak priče slijedi za one koje će ovo interesovati…
Poenta ovog istinitog događaja koji je praktično spasio jedan mladi život, nije da budete humanitarni, da budete sažaljivi i velikodušni, nego da stvarno priđete ljudima čija djeca imaju poteškoće, da jedan sat gledanja serije zamjenite pretragom po klinikama i kontaktiranjem emailo-om, jer možda će baš vaš email spasiti nečiji život…

Danas u Bosni i Hercegovini, 7 malih HRABRIH dječaka i djevojčica vodi bitku sa Subaktnim Sklerozirajućim Panencefalitisom, poznatijim kao SSPE.

PODRŽIMO IH ZAJEDNO!

Edin Bjelopoljak, njihov prijatelj, njihov aktivista

Možda vam se svidi

Comments are closed.