Uskoro kupujemo još jedan rudnik u BiH

Ljubica Jovanovska potječe iz makedonske obitelji koja se već generacijama bavi energetikom i rudarstvom. Diplomirala je međunarodne odnose i diplomaciju, po neovisnosti radila je za makedonsku Vladu, zatim dvije godine u Buxellesu u sektoru Europske unije za rudarstvo i energetiku. Od 2004. pokreće vlastiti biznis, kupuje rudnike diljem Balkana, u Bosni i Hercegovini, Albaniji i Makedoniji te nakon šest godina raznih peripetija u BiH, pokreće proizvodnju i u Rudniku mangana Bužim.

Možete li nas upoznati kako je tekla privatizacija rudnika mangana?
– Privatizacija je počela 2006. godine, poslije četiri neuspjelih tendera. Tada smo potpisali ugovor sa županijskom Agencijom za privatizaciju za kupnju 67 posto kapitala Rudnika mangana Bužim. Prvu godinu i pol dana ispunili smo svoje obveze i poslije toga je stigla recesija pa smo malo stali. Prije mjesec dana, nakon tužbe koju je Agencija bez argumenata poslala nama za raskidanje ugovora, nadležni sud je donio odluku u našu korist. Postigli smo nagodbu s Agencijom i proces privatizacije je konačno završen uspješno. Nažalost, na moju štetu jer su tražili da unesem više investicija od dogovorenih. To je sad sve prošlost, idemo dalje.

Jeste li, tijekom svega, bili u situaciji da Vam ovdje traže mito?
– Da, ali samo toliko ću reći o tome, sad toga više nema. Ja sam vam tvrd orah, ako već budem morala dati, to ću radije pokloniti u humanitarne svrhe, nego nekom nadripolitičaru.

Kakvo je trenutačno stanje s rudnikom?
– U ovom trenutku zapošljavamo 50 ranika. Uradili smo sva geološka istraživanja i dokazali kvantitetu i kvalitetu rudnog bogatstva u Bužimu ovdje, koje je A kategorije. Završili smo cijeli proces za dobivanje eksploatacije. Uradili smo bušotine na 500 hektara površine eksploatacijskog polja. I ovih dana u Bužimu se nalazi stručnjak za rudarstvo i geologiju ing. Muhmed Osman koji radi na Institutu za rudarstvo iz grada Leobena u Austriji. Ekipa stručnjaka iz Austrije radila je na daljnjim istraživanjima kvalitete rude. Zasad smo dobili sve nužne dozvole za rad od Federalnog ministarstva za rudarstvo, a s konkretnom proizvodnjom smo uspješno i krenuli. U veljači ili ožujku krećemo na dodatna ulaganja u modernizaciju postrojenja.

Rekli ste da je ruda jako kvalitetna, što to znači?
– Do sada nisu bile dokazane rezerve mangana, bile su samo predviđene i to na bazi dokumentacije od prije 55-tih godina. Točnije, 1960., kada smo došli, u rudniku nije postojala bilo kakva evidencija za kategorije rezerve, znači bile su B, C i D. To je bilo predviđeno, a je li stvarno postojalo, to se nije znalo. Mi smo uradili bitne istraživačke radove i dokazali postojanje A kategorija u suglasnosti sa Zakonom o rudarstvu.

I koliko ste našli rezerve rude?
– Imamo elaborat koji konkretno i točno pokazuje da ima rezerve za dvadeset godina ako bi se godišnje eksploatiralo oko 150.000 tona. U ovoj godini nismo ostvarili plan iskopa rude iz opravdanih razloga. Na to su najviše utjecale loše vremenske prilike u svibnju, a skoro i cijelu godinu imali smo vrlo malo lijepih radnih dana.

Objasnite nam za što se koristi mangan. Osim ovdje, gdje ga još ima u Bosni?
– Mangan je metal koji se koristi u željeznoj industriji i za ferolegure. To je osnovni i jedinstveni element u svijetu koji nema kemijske zamjene. Te rude na Balkanu ima još samo u Makedoniji. Mi ćemo mangan prerađivati ovdje i prodavati samo njegov koncentrat, kao prerađevinu rude.

Kupili ste zemlju, ili ste samo koncesionar?
– To je tendenciozno pitanje. U procesu privatizacije država je prodavala kapital, u čijem je vlasništvu svakako i zemlja. Ja i ne bih kupila da nije tako. Ali vlasništvo nad zemljom nema ništa s koncesijom, kao što ovdje ljudi misle. Čak i kad sam vlasnik zemlje, ako ne plaćam koncesiju, ne mogu raditi, jer ruda u zemlji pripada državi. Tako je svugdje u svijetu i ja ne razumijem zašto netko pokušava politički zlouporabiti to što smo kupili zemlju.

Što je s potraživanjima radnika, konkretno umirovljenicima, koji se osjećaju prevarenima zbog privatizacije?
– Svi oni imaju sudska rješenja, platila ja ili ne platila, oni mogu ići na izvršavanje kao što su to radili i do sada. Najveći dio su i naplatili od prodaje mehanizacije rudnika. I to je stvar koja se ovdje zlouporabi u dnevnopolitičke svrhe. Iskreno da vam kažem, mene politika uopće ne zanima, već samo biznis. A svi radnici koji su zaposleni, za koje sam ja preuzela obvezu privatizacijom, potraživanja za njih sam završila, dok je s umirovljenicima napravljena sudska nagodba. To je završena priča.

Koliki je opseg Vašeg rudarskog biznisa?
– Radim ovdje, u Makedoniji, imam i tri rudnika u Albaniji. Radim feronikal i krom. Uskoro kupujemo još jedan rudnik u Bosni i Hercegovini, ali vam trenutačno ne mogu reći koji. To zasad neka ostane poslovna tajna.

Kada početkom sljedeće godine pođete s radom i novim ulaganjima u strojeve  koja su Vaša prva strahovanja?
– Jedino se bojim politike. Zahvaljujući bivšem načelniku i aktualnoj Vladi,  izgubili smo bespotrebno već godinu i pol dana. A sadašnji načelnik Bužima, koji je bio prisutan obilježavanju Dana rudara, istinski je rekao da je ponosan na rudnik i što je zaposleno pedeset radnika. Tako, od rudnika trenutačno živi više od 300 članova obitelji.

Za Vas i Vaš rudnik imaju samo pohvale, a posebno se to odnosi na Vašu hrabrost. Rijetkost je da na čelu jednoga rudnika uz jednu, stoje još dvije žene.
– O tomu i ja često razmišljam. Za ravnateljicu sam postavila mladu Indiru Krupić, i mislim da je najmlađi ravnatelj u BiH, a tajnica je Nurfeta Dekić. One hrabro i uspješno vode rudnik. Pored njih su i inženjer rudarstva Ferid Čoškić iz Zenice i poslovođa rudnika Amir Tahrić. Moram spomenuti da jedino u BiH ovaj rudnik u Bužimu radi u tri smjene, a radnicima su plaće redovite.

Kako ste vlasnica rudnika, a imate i dvije kćerke, hoće li jedna od njih krenuti Vašim stopama?
– Kao majka nastojim svoje iskustvo iz rudarstva prenijeti na stariju kćer, koju ću već od ove godine uvoditi u tajne rudarskog biznisa. Vjerujem i da ću u mlađu kćer ugraditi ljubav prema rudarstvu i ovom poslu.

Koji su glavni igrači u rudarstvu i Vaša konkurencija ovdje?
– Nema ih u BiH. Strane tvrtke bi htjele doći, ali se ne mogu snaći ovdje, puno je opstrukcija. Komplicirana administracija i korupcija dosad su učinile svoje. Vidim da se i tome pomalo staje ukraj i da BiH, odnosno i USŽ, dolazi na svoje. Dolaze na takozvani “put otrežnjenja”, na kojem je glavni cilj ekonomija. Ja sam ovdje s teškoćom opstala, prvenstveno zato što znam jezik, što smo iz zajedničke bivše države te unaprijed poznajem i očekujem takav mentalitet.

Planovi za bužimski rudnik su veliki, a počeli ste i izvoziti u Kinu?
– Da. Ove godine sam uspjela isporučiti probne količine rude za Kinu i sad čekam odgovor za daljnju suradnju. Budući da rudu za Kinu šaljemo kontejnerom, komplicirano je, jer u jedan stane oko 20 tona. S druge strane, prijevoz je jako loš zbog stanja prometnica. Ostalu rudu isporučujemo vlakovima.

(Dnevni list / Razgovarao: Rusmir Karat)

Možda vam se svidi

Comments are closed.