Tragedija: Ispovijest žene čiji je muž preminuo na respiratoru na KCUS-u

Popularno

Povezano



Proteklih dana svjedoci smo sve više uznemirujućih priča o ljudima koji su, nažalost, preminuli od posljedica infekcije COVID-19 na KCUS-u.

Majke i trudnice, očevi, sinovi, kćerke, sestre i braća, supružnici…jedna za drugom nižu se teške priče, koje je, u većini slučajeva KCUS demantirao.

- Marketing -

Kako sada stvari stoje, mnoge od ovih tragičnih priča dobit će svoj epilog na sudu, a u međuvremenu javnost je potresla još jedna priča.

Riječ je o smrti Svetozara Rokvića, supruga, oca, sina i brata, čije su posljednje sate prepričali iz njegove obitelji. Njihovu ispovijest objavljujemo u cijelosti, bez intervencija:

“Ovo je nedopustivo. Ja Vam mogu zazvučati kao psihijatrijski slučaj, ali ja imam skorašnji nalaz od psihijatra u kojem piše jasno da nisam psihotična. Depresivna i tužna jesam i pijem antidepresiv. Čitam tako da ovo što pišem niko ne može reći eno one budale.

Ako sam ja budala onda smo svi mi ovdje koji pokušavamo ukazati na nezakonitosti i učiniti bilo šta da se ovo spriječi, kad već organi vlasti nisu i neće po svoj prilici bar ne na vrijeme.

U nadi da će vas što više pročitati u zdravlju ovaj članak pozdravljam građane Bosne i Hercegovine! Ovo je samo još jedna u nizu priča koji su izgubili najmilije liječene unazad mjesec i po dana kao kovid pacijente na KCUS-u.

Naša priča se odnosi na supruga, oca, sina, brata, dobrog čovjeka i prijatelja Svetozara Stevena Rokvića, rođenog u Londonu 1972. godine, preminulog na intenzivnoj njezi Klinike za anesteziju i reanimaciju 26.03.2021.godine, sahranjenog u aleji Veterana na Vlakovu.

Prvo što ću reći da ne pokuša niko da nam spočitava nekakvo tzv. rušenje ”KCUS-a” ili ”političku pozadinu priče” jer je ovo priča s dokazima o nesavjesnom i nehumanom liječenju pacijenta i kršenje dijela člana 18. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta koji kaze da ”Pacijent daje pristanak na predloženu određenu medicinsku mjeru izričito usmenim ili pisanim putem, a pisani put je obavezan za invanzivne dijagnostičke zahvate…”

Pokušat ću biti kratka i fokusirana jer cijela priča moze stati u roman a ne članak, i javnosti ću predočiti slike pronađene u telefonu i screenshotove dopisivanja sa suprugom. Za slike u telefonu nisam znala kao što nisam znala ni da mi je suprug preminuo na respiratoru i znam sigurno da nije dao pristanak da ga prikopčaju, a nas niko nije kontaktirao ili pitao za naš pristanak umjesto njega u slučaju da ga on sam ne može dati.

Prvo kontakt podatke ako su htjeli imati uopšte mogli su dobiti od njega jer je bio svjestan i komunikativan i čak sjedio.

Drugo kada sam ja prvi put nazvala pitali su me ko sam mu ja i ja im odgovorila, mogli su od mene tražiti moj kontakt broj. Treće mogli su ga i dobiti sa Podhrastova ako su htjeli jer je gore pri prijemu dao sve svoje podatke.

Na Podhrastove je smješten 15.03. sedam dana nakon dobijanja temperature, pozitivnog kovid testa i sa upalom pluća, jer je bio iscrpljen od temperature, saturacija mu je spala i trebao je kiseoničku podršku i druge antibiotike, a do tada je pio samo Sumamed.

Kako sam u komunikaciji sa prijateljima nekim doktorima izvana dobila informaciju o lijeku Tocilizumab i da pomaže kovid pacijentima u ranoj fazi jako učinkovito tako smo odmah htjeli da ga nabavimo i da mu ga apliciraju. Tada smo odbijeni jer je suprug imao multiplasklerozu i čekali su neurologa u konzilijarni pregled. Nalaz neurologa je bio da nisu poznate nus pojave na demijelinizaciju kod MS-a, a konzilij kako smo iz otpusnog pisma vidjeli nije se ni sastao da odluči da li da mu ipak pokušaju dati Tocilizumab.

Šta će logikom MS koji ima godinama učiniti čovjeku koji može umrijeti od kovida, realno nama nije bilo logično ali da se konzilij nije sastajao i odlučivao uopšte o tome nismo znali dok nismo dobili otpusno pismo,njemu su samo rekli rekao neurolog ne može. Možda mu je tada mogao biti spašen život jer prezaju dati lijek zbog traženja refundacije troškova, a ne prezaju od toga da ljude prikopčavaju na nesigurne respiratore. Nakon par dana je temperatura spala i počeo se osjećati bolje, jesti više i njegova Dr. Bajramović mu je rekla u ponedeljak 22.03. da on zapravo više nema kovid nego upalu pluća koja će se sanirati vremenom antibioticima i kisik dok odradi svoje da rasčisti pluća bit će sve bolje i bolje.

I od tog dana imam slike gdje moj suprug ima boju, smije se, doduše neobrijan ali sasvim solidnog izgleda što se vidi i na priloženim slikama.

Međutim kako gore nestaje često kisika što su potvrdili svi koje znam da su gore ležali, u noći se njegova klinička slika mijenja odjednom na gore i biva u ranim jutarnjim satima 23. marta prebačen na intenzivnu njegu Klinike za anesteziju i reanimaciju (stara hirurgija) i tada je njemu izrečena laž da mu je saturacija spala na 55, (što možete vidjeti iz poruke koju mi je poslao u ranim jutarnjim satima kad je napisao da je prebačen i gdje), a u otpusnom pismu sa Podhrastova piše 78. Ja lično smatram da se desila situacija sa nestankom kisika na koju se stalno žalio.

Dalja priča staje u tri dana od 23.03. do smrti 26.03. i odvijala se u čudnim okolnostima.

- Marketing -

Najnovije