Teško razbojništvo u Ratnju. Nikola i Marica Crepulja teško pretučeni

U noći između 21. i 22. aprila izvršeno je teško razbojstvo u selu Ratanj u kojem živi pet hrvatskih povratničkih obitelji. Ovakva razbojstva u rubnim hrvatskim selima se redovito događaju u određenom vremenskom razmaku. Ona se očituju kroz uništavanje imovine, sječu privatne šume, provale u kuće te kroz bezočne napade na nezaštićene stanovnike kako se upravo noćas dogodilo u selu Ratanj. Napad je izvršen na nekoliko kuća, a dvoje starih i k tome hendikepiranih mještana, Nikola i Marica Crepulja, su teško pretučeni i završili su u bolnici u Zenici.

Kriminalci često ne budu otkriveni, a za one koji se pronađu sudski proces je dugotrajan i na kraju završava s oslobađajućom presudom ili minimalnom kaznom. Kad same žrtve prepoznaju i prijave zločinca, onda policija redovito reagira uobičajenom frazom: „ah znamo mi njega i imamo njegov ogromni dosje”. Mnogi slučajevi na svemu tome i ostanu. Poznato je da se uređenost države i demokratski poredak mjeri odnosom prema najslabijima. Navedeni slučaj u Ratnju potvrđuje da u nas država mazi i podmazuje samo svoj, zašto ne reći kriminalni, vrh a svoju glavu prema svome dnu okreće samo kad pokazuje prezir. Slučajno je kriminalac iz susjednog bošnjačkog sela. To ne treba promatrati kroz nacionalnu prizmu. Kriminalci idu tamo gdje će najlakše ostvariti svoj kriminalni cilj i gdje neće naići na nikakav otpor. Zato su kriminalcima mete slabo naseljena sela sa starim i nemoćnim mještanima. Oni nasrću na najslabije. Bojati se da će svi policijski uviđaji u Ratnju završiti na rutinskoj frazi: razbojnik je otkriven i izvješće podneseno sudu.

Tko u ovoj državi štiti najslabije? Izvješće i kad se iscrpno napravi i uruči sudu to zacijelo ne čini. Veoma mnogo može učiniti praktična solidarnost i empatija sa slabima zbog same njihove slabosti i nezaštićenosti, a kad su uz to izloženi bezočnom zločinu ona treba biti sa svih strana glasna. To se zove građanska odgovornost i odvažnost. Kod nas to ne postoji ni kao pojam, a kamoli kao konkretni čin. Presmiono je svijetu se predstavljati da smo općina dobrih ljudi ako najslabije prepustimo sudbini i (ne)odgovornim institucijama koje ne funkcioniraju.

Stjepan Duvnjak

Možda vam se svidi

Comments are closed.