Povezano

Sve zablude o medu: Mora se uzimati drvenom kašikom, nema rok trajanja…


Med je iznimno ljekovita namirnica koja se pojačano koristi u hladnom dijelu godine. No, uz nju se često vežu brojne zablude. Zbog pojave patvorenog meda na tržištu mnoge zanima kako prepoznati pravi od onog lažnog. Istina glasi da to nije baš najjednostavnije.

- Marketing -

Da bi pomogli potrošačima snaći se u mnoštvu informacija Zadovoljna.hr prenosi tekst „Istine i zablude o medu“ autorice dr. sc. Gordane Hegić objavljen u Hrvatskoj pčeli 4/2020.

Gordana Hegić je predsjednica Hrvatskoga apiterapijskoga društva te autorica i glavna urednica knjige po imenu „Pčelarstvo, apiterapija, apiturizam“.

Ova zabluda potječe iz vremena kad nije postojalo nehrđajuće posuđe, odnosno kad su žlice bile aluminijske. S obzirom na kiselost meda (3,5 do 5,5 pH), organske su kiseline otapale dio metala iz aluminijskih žlica, ali i aluminijskih posuda općenito. Tad se preporučivalo med grabiti drvenom žlicom da metal ne bi promijenio njegov sastav.

Danas se med čuva i skladišti u bačvama od nehrđajućeg čelika, a vrca u nehrđajućim vrcaljkama. Nehrđajući je čelik općenito preporučljiv metal u pčelarstvu, a med se može uzimati žlicom koja je izrađena od njega, što se danas i smatra standardom.

Drvene žlice za med ne zadovoljavaju današnje higijenske standarde jer se drvo ne smije prati ni u perilici posuđa ni deterdžentom. Naime, drvo uvijek upije nešto deterdženta, a ako se pere bez deterdženta, onda se bojimo da nije dobro oprano. Osim toga, drvo je izvrsna podloga za rast mikroorganizama, posebice ako se upotrebljava za uzimanje meda kod upale grla.

Kristalizacija je prirodno svojstvo meda i svaki će se med s vremenom kristalizirati ili, kako se zna reći, „ušećeriti”. Brzina kristalizacije meda ovisi o njegovoj vrsti, o sadržaju šećera, o peludnim zrncima, o temperaturi čuvanja te o stresnim čimbenicima koje je med prošao prilikom vrcanja. To što je med kristaliziran ne može biti pokazatelj ničega.
Neki će se prirodni medovi kristalizirati već u saću, poput nekih vrsta meduna ili meda od uljane repice, a neki se neće kristalizirati godinama, primjerice bagremov med.

Peckanje u ustima subjektivan je osjećaj koji ovisi o tome koliko određena osoba ima razvijeno osjetilo okusa i što je jela prije meda. Ako je prije meda u ustima bio ljuti feferon ili blagi biljni čaj, doživljaj okusa meda bit će sasvim drugačiji.
Percepcija okusa meda, odnosno koliko će taj okus biti disharmoničan, ovisi i o strukturi šećera u medu. Postoje vrste meda koje imaju disharmoničan okus, a može to biti i med svake vrste, što ovisi o paši i biljnim vrstama. Načelno, meduni su manje slatki, ne izazivaju osjećaj „peckanja”, ali su odlični medovi.

Neki medovi nisu slatki, primjerice kestenov je med gorak. Ni med od planike ne bismo nazvali slatkim. Štoviše, u Italiji je taj med jako cijenjen i skup, a prodaje se pod nazivom miele amaro – „gorki med”. Kod oba navedena meda pravilo je da što su više sortni, to jest što je u njima veći postotak peludnih zrnaca kestena, odnosno planike, to im je i okus intenzivniji, odnosno gorči. Med od metvice kiselkasta je okusa, isto kao i med nekih drugih livadnih biljnih vrsta.

Medo od planike i metvice iznimno su kvalitetni, rijetki i sortni medovi i ne mogu se dobiti svake godine. Za te medove vrhunske kvalitete moraju se poklopiti i dobri vremenski uvjeti, dobre biljne paše i snažne pčelinje zajednice. I kesten, nažalost, zbog bolesti kestenovih stabala i klimatskih promjena postaje sve rjeđi i teško ga je dobiti svake godine.

- Marketing -

Najnovije

Popularno