Šta nam se dogodilo te 1984: Godina kada su nam komšije, jedno za drugim odlazile na ‘onaj svijet’


Koliko god ova priča nekima bude zvučala nevjerovatno, zaista se sve tako dogodilo davne, za našu ulicu sumorne, 1984. godine.

- Marketing -

Ta naša ulica, ne mnogo dugačka niti široka, smještena u brdovitom i jednom od najstarijih i najljepših dijelova Beograda, odavala je je pravu intimu starih, predratnih kasaba: bilo je tu jako lijepih kuća i baštica, prepunih svakojakog mirisnog i šarenog cvijeća. Te godine, sjećam se, nije bilo toliko vozila kao sada: naša djeca su se bezbrižno igrala, bez straha da će ih neki bahati vozač povrijediti.
Bila je to ulica pitomih ljudi i dobrih komšija. Sve u svemu, sedamdesetak kuća, sa nešto manje porodica. Iako je bila podijeljena na gornji i donji dio, svi mi iz ulice smo se dobro poznavali, javljali jedni drugima prilikom susreta i, više ili manje, družili. Svi su lijepo živjeli. Nije bilo ogovaranja, nije bilo zavisti, nije bilo zlobe …
Preko puta nas živio je najstariji bračni par, Sava i Slavica su se zvali. Sava je bio prvoborac od 1941. god, teško ranjavan u ratu i vrlo bolestan čovjek. Bio je i srčani bolesnik, pa sam ga ja, kao ljekar i prvi komšija, često obilazila i mjerila mu krvni pritisak i previjala ranu koja nikada nije zarasla kako treba. Ti predobri ljudi bili su jako pažljivi: jedini u ulici su u to vrijeme imali telefon u kući, koji je skoro svako iz ulice koristio kad god bi nešto bilo hitno. Slavica je znala da dođe i noću, i po kiši i snijegu, sa kišobranom u ruci, da me zove da dođem do telefona, kad bi me neko tražio.
Obavezno bi nosila i drugi kišobran za mene, da ne pokisnem. Bili su zaista omiljeni par; nesebični ljudi spremni da pomognu svima.
Njihova prva komšinica bila je, kako smo je svi u ulici zvali, baka Mica. I ona je bila bolesna. Svojevremeno je preživjela ozbiljan moždani udar i dugo poslije toga se oporavljala. Ostala je očuvane svijesti i pameti, ali joj se govor nikada nije u potpunosti povratio. Teško je pričala, ali smo, ipak, nekako mogli da je razumijemo. Često je u popodnevnim satima sjedila u dvorištu sa Savom i Slavicom, ispijajući kafu ili sok i pričajući sa njima o svemu i svačemu. Znala sam i ja, u zavisnosti od slobonog vremena, ponekad da posjedim zajedno sa njima i da ne razmišljam o poslu i obavezama. Svo troje su bili vedre naravi, a smisao za humor im nije nedostajao; i svaki put u njihovom društvu bih se opustila makar malo, zaboravivši na bilo kakve probleme.
Ali te, “orvelovske” 1984. godine, počeo je niz iznenadnih i nemilih događaja za mnoge porodice, pa i za moju, koji su iz korijena promijenili život u ulici: bez pravila, bez najave što bi rekli, počeli su da umiru ljudi jedan za drugim, naše bliže ili dalje komšije. Sjećam se, za relativno kratko vrijeme, umrlo je desetak osoba.
Zapravo, crna serija je te godine pritisla i cijeli kraj. Nemir se uvukao u domove, svuda se osjećala neka negativna energija, a smrt kao da je vrebala iza svakog ugla. Nažalost, te “crne” godine, u veoma kratkom razmaku, umrli su i moj suprug i moja majka. Naravno, među prvima koji su došli da izjave saučešće i da ponude pomoć bili su i Sava i Slavica. Sjećam se da sam Savi ozbiljno zamjerila što je dolazio, jer sam primjetila da je bio vidno potresen zbog suprugove smrti, a on, kao ozbiljan srčani bolesnik, nije smio nimalo da se uzbuđuje.
Uz moju žalost, život se nastavio dalje. Prošlo je nekoliko mjeseci, i neposredno poslije smrti moje majke, iznenada umre i moj prvi komšija Sava. Pozlilo mu je iznenada, usred dana, i dok je Hitna pomoć stigla, njemu nažalost više nije bilo spasa. Sahranjen je, igrom slučaja, na istom groblju na kom je bila sahranjena i moja majka, samo tri ili četiri groba dalje. Cijeli komšiluk je ispratio dobrodušnog čovjeka kako dolikuje, i svi smo se ponadali da će “gospođa u crnom” konačno zaobići našu ulicu na neko duže vrijeme …
Jednog dana, otprilike tri nedjelje po Savinoj sahrani, dođe baka Mica kod Slavice i reče joj ozbiljno, vidno mučeći se sa izgovorom riječi:
“Slavice, sanjala sam ti noćas Savu. Reče mi da ti kažem da je trebalo u kovčeg da mu staviš neke njegove papuče. Žalio mi se da teško hoda bez njih!”
Slavica je ćuteći pogleda, znajući da je to i uradila, iz poštovanja prema običajima. Ali, isto tako je znala da baka Mica zna neki put i da priča čudne i nepovezane stvari, zbog svoje bolesti. Malo se zamisli, odmahnu rukom i uđe u kuću. Naime, njen muž je imao jednu nogu kraću, i da bi za života mogao da hoda iole normalno, morao je da nosi ortopedsku cipelu i papuče sa povišenom petom.
Poslije otprilike dva dana, Slavicu preko stare tarabe opet pozove baka Mica:
“Slavo, izvini molim te, ali poslušaj me: opet sam ti sanjala muža, i opet mi je rekao da ti prenesem da ne može da hoda!”, bila je uporna Mica. Slavica, valjda ne htjevši da ovu Micinu priču uzme za ozbiljno, upita je šaljivo:
“Pa dobro, zašto mu nisi rekla da sam mu spakovala crne, nove papuče, zašto nije pogledao malo bolje?”
“Pa rekla sam mu”, nastavi Mica ozbiljno, “ali mi reče da je trebalo da mu staviš neke braon papuče sa petom (ortopedske)”.
Slavica se nasmije, i dalje ne shvatajući sve ozbiljno. Upita najzad Micu:
“Kad već traži braon papuče, onda pretpostavljam da ti je rekao kako da mu ih pošaljem?”
Mica je ćutala par trenutaka, a zatim reče:
“Jeste, i to mi je rekao … rekao je da pošalješ papuče po komšiji Milutinu, iz broja 1!”
Slavica se uozbilji, ne bješe joj više smiješno nimalo. Poznavala je dobro komšiju Milutina. Bio je to zdrav i ne mnogo star čovjek.
“Pobogu, baka Mico, pa Milutin je živ i zdrav. Baš sam ga srela juče, rekao mi je da vas puno pozdravim”.
Mica samo promrmlja, jedva razgovjetno:
“Ne znam, Slavo, ja sam ti, eto, rekla …”, i samo slegnu ramenima.
Sutradan Slavica ispriča san jednoj starijoj ženi i upita je šta joj valja raditi, ne bi li smirila Micu da joj više ne dosađuje svaki dan sa istom pričom. Stara komšinica je posavjetuje da kupi papuče braon boje i da ih pokloni nekom istih godina kao što je bio i njen Sava. Tako će se, kao, sve dobro završiti. I riješi Slavica da tako stvarno i uradi. Sljedeće jutro porani, i spremi se da ode do grada da kupi braon papuče. Razmišljala je kome da ih pokloni. Ali samo što je zamakla iza ugla, sretne komšiju koji je stanovao dvije-tri kuće niže nje.
Komšija joj se obrati, vidno neraspoložen:
“E, moja Slavče, pa ne mogu da vjerujem da se ovo dešava. Jesi li čula za Milutina? Noćas mu pozlilo, dolazila Hitna pomoć, ali nisu mogli, baš kao ni našem Savi, da mu pomognu … Mnogo mi je žao, pa mlad je još bio …”.
Slavica poblijedi. Htjede da kaže nešto, ali nije mogla da otvori usta: grlo joj se steglo i osušilo u trenutku. Gledala je u komšiju, ali više nije mogla da čuje šta je pričao. U glavi joj je odzvanjala baka Micina rečenica … “po komšiji iz broja jedan” … “po komšiji iz broja jedan” …
Priča o braon papučama se brzo pročula po našoj ulici, a i po kraju. Nedugo potom nju smo počeli svi, od sve muke, da prepričavamo kao vic. I to, složićete se, kao ozbiljan vic. Nekako nam je bilo lakše kad se malo i nasmijemo i sjetimo naših umrlih. Još uvijek te iste 1984. god, umrla je i naša draga baka Mica, i nikada nismo saznali da li je Slavici oprostila to što je ova nije najozbiljnije shvatila kad joj je prenijela poruku za papuče. Jeste, sigurno. Jer dobrodušna je bila naša Mica.
Evo, i dan-danas, poslije trideset i više godina, mi, koji smo preživjeli “kosidbu 84. g.”, povremeno, dok sjedimo u dvorištu i pijemo kafu, započnemo priču o našim pokojnim komšijama i najdražima. Pričajući tako o njima, zapitamo se da li i oni sjede ovako gore negdje i da li možda i oni piju kafu i pričaju isto o nama. Kako li im je? Sjetimo se i neke zgode, pa se slatko nasmijemo …
Mislim da je bilo vrijedno ispričati ovu priču, ne samo zbog nevjerovatne poruke s onog svijeta, već i zbog iskrenog komšijskog druženja i poštovanja ovih malih, običnih ljudi plemenitog srca koje smo iskreno voljeli. Neka ona bude uspomena na njih …
Autor: Dragica Jovanović
Izvor: treceoko.novosti.rs/pozitivno.ba

- Marketing -

Najnovije

Popularno

Povezano