Šta je to što je najteže biti danas?

Motivisana sam da napišem ovu priču zahvaljujući jednoj “gospođi u usponu” koja me nedavno pitala: “Šta ćeš biti kada završiš fakultet?” Pa zar je moguće da ljudska glupost doseže tolike granice? Imala bih svašta da kažem o njoj, njenom životu i načinu razmišljanja (ukoliko uopće razmišlja) ali to nije nešto što želim i što je bitno. Želim podijeliti priču s vama o današnjem vremenu. Koliko je samo teška borba za egzistenciju danas… U najmanju ruku ne bi mi bilo žao da pričam o borbi na intelektualnom nivou, jer to shvatam kao izazov i nadahnuće za uspjeh. Nažalost dragi moji, govorim o borbi sa lažovima, lopovima (u svakom mogućem smislu), manipulatorima i običnim paćenicima koji haraju ovim našim svijetom. Odgajana sam tako da vjerujem u dobrotu, prijatelje i istinu, no već u životu naučih da to ne postoji. Kada kažem prijatelj, pomislim na djetelinu sa četiri lista. Pitam se da li je moguće ispričati nekome svoju tugu ili sreću danas? Ja sam se uvijek trudila pomoći, tražiti pravu riječ u moru besmislica koje bi mi moji “prijatelji” ispričali. Iskreno sam se veselila njihovoj sreći, plakala sa njima u njihovoj nesreći, a zauzvrat sam dobila suprotno. Plakali su kada mi je bilo najljepše, a smijali se u najtežim momentima mog života. Više bih voljela da su mi dali jedno veliko NIŠTA, a ne pokazali koliko je zlobna njihova duša. Zašto ljude boli nečiji uspjeh? Zašto ne shvataju da život vrati sve milo za drago? Svakim danom sve manje susrećem osmijeh na ljudskim licima, u zraku je neka opaka težina koja stvara gorčinu u grlu, bol u grudima. Tako se želim nasmijati svakom prolazniku, ostaviti bakšiš ljubaznom trgovcu, kupiti cvijeće od starice i dijeliti ga ljudima koji žure na posao, vode djecu u vrtić, izvedu psa u šetnju. To sam jednom uradila, zauzvrat dobih komentare da sam “poludjela”. Nije me dotaklo niti zaboljelo, oduvijek nisam marila šte će ljudi reći. Jedino sam marila, kako će se osjećati i to mi najteže pade, što nikome ne uljepšah trenutak. (Možda starici od koje kupih cvijeće i prosjaku kojem dadoh kroasan) No uprkos svemu, ja to još uvijek želim da radim, svaki dan kada krenem na fakultet. Želim dokazati i onim najlošijim da spoznaja istinskog dobra uistinu pomaže i daje bolji život za sve nas. Zbog ovog svega što vam napisah, ja odgovorih kvaziemancipovanoj gospođi: “Znate, kada završim fakultet bit ću ČOVJEK. Tu sam školu učila od malena i mislim da je svaki dan potrebno da učim i ponavljam gradivo. Jedino to me održava u surovosti vremena u kojem se rodih. Tako, ČOVJEK ako me razumijete?”

Femininity and Grace/F&G

N.H.

Možda vam se svidi

Comments are closed.