“Bojim se da će svaka poklonjena petica doći na naplatu kad počnemo umirati na operacijskim stolovima radi grešaka ljekara, kad nam se sruše mostovi radi loših arhitekata…”
Učenice i učenici trebaju biti u centru obrazovanja – oko njih se trebaju formirati aktivnosti, ali mi često u centar stavljamo školu kao subjekt, bodove, direktore…
Instrumentarij za vrednovanje srednjih škola Pedagoškog zavoda Tuzlanskog kantona i kompletan proces ocjenjivanja koji stoji iza ovog dokumenta pogrešan je i kontraproduktivan jer tjera škole/direktore/nastavnice na pogrešne i kontraproduktivne postupke, piše Skolegijum.ba.
Evo primjera: dok sumiramo rezultate prvog polugodišta u školama i roditelji se po društvenim mrežama hvale slikama đačkih knjižica u kojima su upisane sve petice, niko ne pita kakvo znanje stoji iza takvih ocjena. Slično je i na kraju školske godine – rijetko, gotovo nikada, ne dogodi se da neki učenik ponavlja razred, a ako se to i desi postotak je zanemarljiv: u prošloj školskoj godini (2021/22), na oko 2.000 srednjoškolaca, slovom i brojem jedan učenik, barem u školi u kojoj ja radim, a prije toga dugi niz godina niko. Poređenja radi, u onom sistemu, 70-ih i 80-ih godina, kada su generacije samo Gimnazije u Tuzli brojale 1.000 đaka, recimo školske 1976/78. godine, razred je ponavljao 101 đak, u generaciji 1978/79. 92 učenika… a na popravne ispite upućivano je u prosjeku 20% učenika.
A šta se dešava sada?
Kriteriji su svedeni na minimum ili djeca više znaju i uče nego prije, ili je na nastavnice i na škole jak pritisak da imaju što bolje rezultate, odnosno da učenice i učenici imaju što bolji uspjeh? Pritisak vrše direktori, na njih vjerovatno pedagoški zavodi i ministarstva…
Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona svake godine vrši vrednovanje škola. Instrumentarij za to je preopširan i često je u njega uključeno nešto na šta škola direktno ne može uticati: broj izostanaka učenika, ukupno i prosječno po učeniku, izdavanje naučnih i stručnih radova nastavnika, projekti koji uključuju djecu nacionalnih manjina, stanje objekta i mokrih čvorova, stanje sportskih terena… Naravno, najaviše bodova nosi prosječna ocjena učenika, i na to nastavnik može uticati.
Na kraju nekog nastavnog perioda često se događa da nastavnik bude pozvan na razgovor i daje odgovore vijeću roditelja, pedagogu i menadžmentu škole jer oni smatraju da ima više slabih ocjena od očekivanog broja ili da mu je prosječna ocjena iz predmeta manja od očekivane. Ovi pozivi uslijede najčešće nakon prigovora roditelja vijeću roditelja i direktoru škole, a prigovori su da profesor ne ocjenjuje korektno, da je pristrasan ili nije objektivan.
Pitanja koja se postavljaju uglavnom su da li je gradivo zadovoljilo nastavni plan i program, da li je urađena analiza testa ili pismene radnje i da li je data mogućnost učenicima da poprave ocjenu. Često se u tim razgovorima vrši pritisak na predmetne profesore da se đacima koji samo iz njihovog predmeta imaju ocjenu vrlo dobar, a ostale odlične, i ta ocjena podigne na odličan, uz obrazloženje da se dijete ne ošteti pred upis na fakultet, a to u konačnici diže i srednju prosječnu ocjenu škole.
Instrumentarij previđa niz parametara koji se vrednuju: uspjeh učenika; organizacija odgojno-obrazovnog rada škole; realizacija utvrđenog obima odgojno-obrazovnog rada redovne nastave; vannastavne aktivnosti; školska biblioteka i stručna literatura; nastavni kadar; rad stručnih i savjetodavnih organa škole; rad direktora, pomoćnika i pedagoga; stanje objekta i dvorišta; takmičenja i manifestacije…
Vrednovanje sprovodi Pedagoški zavod, odnosno ekipa koju čine stručni saradnici i savjetnici koji obilaze škole, a pedagozi i direktori prezentuju pripremljene podatke. Zbog tih podataka nastavnici su često prinuđeni da, radi što više bodova koje škola može da ostvari, u svoje sveske aktiva, dopunske ili dodatne nastave upisuju imaginarne đake i teme koje s njima obrađuju. Naime, podjelom nastavnih normi na početku školske godine svaki predmetni profesor dobije rješenje o 40-časovnoj sedmici koje, zavisno od broja časova, predviđa dio vannastavnih aktivnosti (rad sekcija i dopunska ili dodatna nastava).
A da bi se oformila grupa za te aktivnosti potrebno je najmanje pet, a najviše 18 učenika. Često se dešava da predmetni profesor oformi grupu koja zadovoljava broj, ali đaci ne dolaze jer nisu obavezni, i tako dobijamo imaginarni broj koji zadovoljava formu, a ne suštinu onoga što se radi. Na taj način dolazimo do toga da je cilj postignut, forma zadovoljena, a suština – nula bodova.
S druge strane, ima nastavnika koji su još uvijek entuzijastični i traže razne načine da djecu motivišu i uključe u određene aktivnosti. No, ako one nisu predviđene Instrumentarijem, taj rad se marginalizira kao nešto što se ne boduje.
Istini za volju – ne postoji pisani trag da je neka škola imala problema zbog loše ocjene ili da je obrazovna vlast pomogla nekoj školi da popravi stanje u određenom segmentu poslovanja, ali proces se sprovodi i neko za to dobije platu.
Ako se osvrnemo na teoriju obrazovanja, svaki pedagog metodičar će vam reći da su učenici u centru obrazovanja i da se oko njih formiraju sve aktivnosti koje treba da sadrži obrazovni sistem, ali ih mi često potiskujemo na margine, a u centar stavljamo školu kao subjekt, bodove, direktore kao menadžere koji su najzaslužniji za uspjeh, nastavnike koji su zaslužni za neuspjeh…
Nastavnik je ostavljen na vjetrometini društva, pritisnut formama priprema, analiza i opravdavanja nastavničkim vijećima, nadređenima, ali i roditeljima koji nerijetko pitaju da li je znanje učenika ocijenjeno na adekvatan način. Usuđuju se, neuki, da ocjenjuju znanje svoje djece i zahtijevaju nagrađivanje po njihovim kriterijima. Izvrnuti sistem vrijednosti koji smo uspostavili ili omogućili doveo nas je do toga da imamo sve više pritisaka roditelja na nastavnike.
A nastavnici… Svako ko ulazi u učionicu zna da sve petice nisu iste – neke su ocjene za znanje, a nekada su motiv i poticaj za dalji rad. Ali kada to postane imperativ, znanje i rad gube svoj smisao.
Kako motivisati učenika da radom zasluži svoje ocjene pitanje je koje svaki odgovoran nastavnik sebi postavlja svakodnevno. Ali, pritisci sa raznih strana stvaraju sasvim drugi sistem vrijednosti, s kojim gube i đaci i roditelji i nastavnici i društvo u cjelini. Bojim se da će svaka poklonjena petica doći na naplatu kad počnemo umirati na operacijskim stolovima radi grešaka ljekara, kad nam se sruše mostovi radi loših arhitekata… Nastavite niz.
