Ljubav prema starim zanatima, kojima prijeti izumiranje, još održava na nogama posavske zanatlije. Krojač, kovač, tkalje… izgubili su bitku pred tehnologijama modernoga vremena.
Stari zanati u Posavini nastajali su i razvijali se kao prijeka potreba vremena i života ljudi, ali s vremenom stari zanati odlaze u prošlost u neravnopravnoj borbi s modernim tehnologijama. Ipak, neki su se zadržali i danas, kao što je košaraštvo, sa stoljeće i po dugom tradicijom u Posavini.
Posavina se, štoviše, pozicionirala i na karti Evrope kao značajan prostor košaraštva. Ipak, takvo stanje nije sa zanatima kao što su krojač, kovač, tkalja…
Unikati ukrašeni rukom
Pronaći tkalački stan u Posavini danas je pravo umijeće, kao i zanatliju koji ručno ukrašava limarsku galanteriju. Samo su malobrojni još uvijek opstali zahvaljujući strpljenju i ljubavi prema zanatstvu.
Među njima je i porodica Ćehajić. Iz Ibrahimove kreativne zanatske radionice već šest desetljeća izlaze unikatni primjerci rukom urešene limarije.
- Nakon što sam izučio zanat u Brčkom, otvorio sam svoju radnju u Orašju 1960. godine. Sad izrađujem limarsku galanteriju, a dok sam bio mlađi, radilo se puno građevinskih poslova po Slavoniji i okolici. Prije je bilo mnogo više posla, zarade. Sada je i tehnologija puno toga preuzela, a poslije je krenula građevinska limarija – s nostalgijom se prisjeća vitalni umirovljenik, poznati oraški zanatlija Ibrahim, kojem je uz minimalnu penziju to dodatni izvor prihoda.
- U vrijeme kad je bila velika potražnja za pećima, uspijevali smo napraviti i tri komada dnevno. Ipak, ne žalimo se, a ovih smo dana i dvije peći uputili prema stradalom stanovništvu Turske kako bismo im pomogli u ovim teškim trenucima – kažu Ćehajići, piše Vecernji.ba Njihovi proizvodi nalaze put i do Švicarske kod onih koji traže kvalitetu, ali, nažalost, svoje znanje ipak nemaju na koga prenijeti, jer mladi, kažu, nisu zainteresirani.
- Kad više ne budem mogao raditi, stavit ću ključ u bravu. Volio bih dati svoj alat nekome ko bi nastavio ovaj zanat. Sin i kći ne žive ovdje, ali da nema njihove pomoći – zaključuje Ibrahim – bilo bi puno teže.
