Nakon 34 godine penzije, Branislav Radulović u 88. godini upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu Crne Gore. Nakon 34 godine penzije, Branislav Radulović u 88. godini upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu Crne Gore.
Ideju da započne studije dala mu je unuka koja je doktorirala pravo u Beogradu. Preživljava brucoške dane i ne traži pomoć kolega koji hoće da mu izađu u susret.
Svaku ocjenu, kako je kazao Pobjedi, hoće da zasluži. Mnogo se razlikuje učenje kada je on bio mlad i sad, ali misli da generacije, sa kojima provodi vrijeme na predavanju i ispitima, obećavaju i da žele da uče.
“Znanje će kad-tad da se vrednuje”, poručuje Radulović koji je završio srednju geodetsku školu davnih 50-ih godina prošlog vijeka.
Za studije kriva unuka
“Unuka je otišla kod dekana fakulteta koji se oduševio što ću da se prijavim. Kazao je da ipak moram poštovati papirologiju, zvanično se upisati pa će me osloboditi da djelimično dolazim na predavanja. Ali mi je rekao da moram znati na ispitima”, priča Radulović.
Kaže da je njegova uža porodica bila protiv njegovog upisa jer su to veliki troškovi.
“Svaki dan idem na predavanja, a daleko sam 15 kilometara od Podgorice, živim u selu Komani. Uz to, što god da se desi u saobraćaju đed je kriv”, kaže Radulović.
Dodaje da je imao ponudu od privatnih fakulteta, ali je tamo kaže školarina 4.000 eura pa nije mogao da plati. Odlučio se, kaže, za saobraćajni smjer jer mu je ta tematika najbliža i bio je već na tri kolokvijuma koje je uspješno završio.
“Vidim da mogu da se uklopim. Kolege i koleginice pokušavaju da mi pomognu, ali ja slabo vidim i slabo čujem i neću da mi pomažu. Hoću da zaslužim tu ocjenu što dobijem. To mi ne treba ništa. Sve sutra da završim fakultet ništa ne dobijam već imam penziju i ne mislim da se ponovo zapošljavam”, priča Radulović, a na naše pitanje pa zašto je upisao fakultet odgovora:
“Svi su nas otpisali”, kaže Branislav i prisjeća se života u bivšoj Jugoslaviji, naviru mu uspomene. “Misle da smo mi u onoj bivšoj Jugoslaviji za vrijeme Tita iz straha radili, ali nismo. Radili smo sa najboljom željom da naši nasljednici ne trpe ono što smo mi trpjeli jer smo prošli kroz teška vremena. Bili smo i gladni i iscrpljeni maksimalno. Bili smo na radnim akcijama, gladni ali smo pjevali. Nigdje se nije osjećalo da imamo problema. Sve siromasi”, prisjeća se Radulović.
Sjeća se vremena kad nije bilo hljeba u prodavnici da se kupi.
“Svečanost u Podgorici, a mi, momci mladi, stavimo po kilo hljeba ispod miške i dok prošetamo od hotela ,,Crna Gora“ do stadiona toga hljeba više nema. I sa malo smo bilo zadovoljni.
Za razliku od današnjih generacija koje sve imaju a nemaju ništa. Gledajući moje kolege i koleginice na fakultetu, međutim, ja se nadam da nailazi jedna era sreće u Crnoj Gori.
To su ljudi koji nisu opterećeni. Sa zadovoljstvom i osmijehom rado pomažu jedni drugima.
I završiće svi fakultete. Nisu opterećeni ljubomorom ni zavišću” naglašava Radulović. Kaže da su se na fakultetu svi iznenadili i da ga svi pozdravljaju jer misle da je profesor.
“Kad im kažem da sam brucoš, kažu mi – svaka čast. Još kad pomenem godine ostaju bez riječi”, kazuje Radulović. Za saobraćajni smjer se odlučio, jer je to njima, geometrima, najbliže.
“Saobraćaj je pitanje budućnosti, međutim tamo ima dosta igre riječi. Nije isto kada se kaže vodeni ili vodni saobraćaj. Trebaš tačno pogoditi pojam kako treba”, prepričava Radulović svoja predavanja. Međutim naglašava da se ništa ne može započeti bez njegove struke iz mladosti.
“Bez geodetskih podloga, nema razvitka. To je temelj svakog objekata”, kaže Radulović. Nekad i sad A kakva je razlika kada je on bio učenik i sad, priča:
“Ogromna je razlika. Ovi predavači danas se mnogo trude da vam približe nastavu, međutim to je drugi sistem obrazovanja. Sjećam se svog učitalja Srećka Radonjića koji je u školu dolazio sa puškom, poslije se zaposlio u policiju u selu Komane. Sada su tu računari, mobilni telefoni, sve je digitalizovano, ja se u to ne razumijem. Ja samo bilježim na času i hoću da dokažem kolegama da se može završiti ispit bez ijednog časa van fakulteta, samo da slušaju redovno nastavu i da bilježe”, tvrdi Radulović dodajući da je već ispisao dvije sveske i da pohađa sva predavanja i sve vježbe.
“Pošto nijesam odavno pisao, moram da dešifrujem i svoj rukopis. Uglavnom se snalazim”, kaže Radulović.
A srednju školu je završio davne 1950. godine i bio prva poslijeratna generacije svršenih srednjoškolaca. Upisao je geodetsku školu ne zato što je htio nego je sistem naredio, postojala je potreba za tim kadrom. Sve se radilo planski.
“Bila su dva uslova – morao sam tokom osnovnog školovanja da imam peticu iz matematike i fizike da bih se upisao. Sad geodetska građevinska škola nema tu vrijednost. Nauka je napredovala vrtoglavom brzinom. Mi smo se penjali sa brda na brdo u toku rada da mjerimo, sad za tren oka sve dobijaš”, ističe Radulović.
Posao za razliku od današnjh vremena, kaže, nijesu čekali ni dana.
“Mi smo bili prva generacija koja je poslije rata upisala osnovnu školu. Dobri smo đaci bili. Počeo sam da radim u tadašnjem Ministarstvu građevine koje je bilo na Cetinju, onda smo prešli u Podgoricu. Ništa od države nisam dobio sve sam svojim radom zaradio. Dobio sam jedan kredit od 2.000 ili dva miliona dinara ne znam više. Sve sam vratio. Imam četvoro djece i nikad nisam dobio ni dječji dodatak jer sam imao imovinu u selu Komane. Tamo mi je otac napravio kuću, ja sam to unaprijedio. Pa sam napravio kuću u Podgorici”, priča Radulović.
U toku poslovanja birao je, kaže, najteže zadatke jer se tu moglo najbolje zaraditi i dokazivati sposobnost.
“I pri svakom zadatku prvo sam razmišljao pa išao”, kaže Radulović. Sjeća se jednom da je iz Beograda došao inspektor u kontrolu dok je bio na terenu u Kolašinu.
“Nakon kontrole napisao je revizioni nalaz koji i sad imam u kojem piše”, čovjek sa najmanje truda, a da postiže najbolje rezultate nijesam imao prilike da vidim još – prepričava naš vremešni sugrađanin i kaže da je vrlo važno da u životu čovjek ima svoj cilj.
Bio je u Iraku, predvodio je jugoslovensku stručnu ekipu od 25 geodetskih stručnjaka inženjera u kojoj je bilo i doktora nauka iz Bosne i Hercegovine i Slovenije.
“Ja sam im bio šef jer sam bio strog u poslu. Ne poznajem nikakve probleme i ne priznajem da me niko vara. Ja, stari, kad mogu da radim mogu i oni mladi i svi su me voljeli počevši od naših stručnjaka do onih u Iraku. Tamo sam potpisao ugovor na četiri mjeseca jer duže nisam mogao zbog porodice”, prisjeća se Radulović i onda se desio zemljotres 1979. godine, a kad se toga prisjeti i sada mu suze naviru na oči.
“Bio sam tamo na terenu u jednoj nepristupačnoj močvari, ali zle vijesti se čuju svuda. Bila je to udarna vijest da je u Crnoj Gori zemljotres, da je sve porušeno, da ima mnogo žrtava. Ja bez telefona, ne znam ništa, je li mi ko ostao živ. Ništa ne znam”, priča Radulović sa suzom u oku.
“I sada mi je teško kada o tome pričam. Bio sam 40 kilometara daleko od najbližeg grada gdje je bilo moguće pozvati telefonom. Poveli su me odmah Iračani da se čujem sa mojima. Kada sam čuo da su svi živi, sunce me obasjalo. Pitao sam za kuću u Komanima koju mi je otac ostavio, za ovu u Podgoricu me nije interesovalo jer sam je ja napravio. Kada su čuli da je sve dobro nastalo je opšte veselje… Skaču Iračani sa mnom uvis. Ponijeli su me na rakama napolje”, prisjeća se Radulović.
Tada se odmah vratio u Crnu Goru. Penzionisao se i radio privatno Do penzije je radio u Republičkoj geodetskoj upravi Crne Gore kao rukovodilac i kad je vidio da se politika umiješala u sve, penzionisao se.
“Sa 54 godine sam se penzionisao. Bio sam rukovodilac u firmi, a imao sam srednju školu i onda su mladi dolazili sa fakultetom i vidio sam da se tu ne mogu snaći. Pošao sam kod doktora i rekao da sam bio nekad dobar radnik ali da mi sada sve smeta i penzionisali su me”, kaže Radulović, ističući da se ,,naradio“.
“Ne što sam htio nego što sam morao jer mi žena nije radila, a imali smo četvoro djece. Trebalo ih je školovati. Više je žena zaradila to što nije radila, jer sam bio siguran da ona dobro vaspitava djecu. I svi su završili fakultete, imam i magistara i doktora nauka u porodici. Sve zahvaljujući njoj jer sam ja radio i po 18 sati dnevno”, priča Branislav.
Napravio je kuću u Podgorici, obnovio očevu u selu Komane, a kaže maturu je završio u tuškim opancima.
“To je bila obuća od gume napravljena na pogrebno kod obućara u Podgorici. Nijesam imao bez jednu mašnu, tj. kravatu … sirotinja smo bili. Danas više troše za mobilne nego što smo mi trošili za hranu”, ističe Radulović.
Međutim u njegovo vrijeme radnici su bili zaštićeni, ne kao sada. Sada, kaže, iako ima puno posla oko kuće i imanja hoće da proba da studira. Njegova supruga se protivi jer svaki dan putuje kolima, a godina ima dosta.
Do skoro je kaže radio i kao savjetnik u privatnim građevinskim kompanijama.
“Bio sam savjetnik u nekoliko komisija za neke teške geodetske slučajeve, ali sam to rješavao bez problema. Radim i sa kamenom i najljepše pare sam zaradio od toga, slobodan stil zidanja “, kaže Branislav koji voli slobodu u svemu pa i kada uklapa kamen jer takav je, kaže, život vodio.
Imali smo ogromne dnevnice Branislav Radulović priča da su dobro prolazili u službi i da, ko je htio, mogao je dosta da zaradi i preko plate.
“Sjećam se 1974. godine, tada je bio SDK-a, imao sam učinak 317 procenata. To su tri plate i još 17 odsto i tada su mi rekli da sam najveću platu imao u republici”, kaže Radulović dodajući da se ipak nije moglo štedjeti nego su se vraćali krediti.
Napominje i da su za jednu dnevnicu mogli u kafanu 300 čaša rakije da plate.
“Za nas nije bilo ništa da častimo cijelu kafanu pićem, ali ja nisam volio kafanu”, kaže Radulović.
