Nurina cesta i prozor nade

Nebitni su i mjesto i vrijeme, oni su odavno u slučaju Nure Mustafić, iz srebreničkog sela Bajramovići, izgubili svaki smisao. Za nju su nevažni; važne su za nju jedino dvije stvari u njenom preostalom životu, a to su put kojim se njoj dolazi i jedan prozor koji gleda na taj konopac ceste. Sve drugo i ona sama, čak, nebitna je samoj sebi bez to dvoje. I jedne zamišljene štale, nedaleko od kuće i puteljka, staze bolje reći, kojom se išlo ka štali. To je sav njen svijet i na to se sveo njen život u Bajramovićima.

 

Ima sad Nura i staklenik pred kućom, u kome uzgaja ponešto za sebe, jer valja voditi život, ima insan dušu, a duša ište svašta bez obzira na to šta joj je na duši i zato okopava Nura svoje povrće, cijepa drva za zimu i kad nije zime, jer šporet onaj banovićki se rijetko kad gasi, pa bilo ljeto, bila zima osim što se zimi pojača doza, pa Nura svakodnevno cijepa drva. Vješta je i tim poslovima.

 

Nura i kosi sa šezdeset i dvije godine. E to je zadnji ženski posao. Kad vidiš da žena kosi, pogotovo njenih godina, znaj koliko je sati. Znaj da je na to natjerala teška nevolja i znaj da drugog izlaza nema. Ne sluti na dobro kad vidiš da žensko kosi. Nije dobro ni toj kući, ni selu. Loš je to predznak; jal će gladna godina, jal rat. Jal pomor.

 

Ali, ima Nura i svoj prozor, svoju nadu, jedino u šta se još uzda je taj prozor koji gleda na cestu, na mali kratki komadić puta kojim se ide i kojim se dolazi Nurinoj kući. To dvoje, taj prozor i taj put drže je još za ovo selo, za ovu kuću i za ovaj svijet. Sve drugo za nju je davno izgubilo svaki smisao.

 

Imala je muža Hasana i tri sina: Mirsada, Aliju i Fuada, između njih je bila samo godina, dvije razlike, najmlađi je rođen ’71, a najstariji ’75. Zasad nema nijednog, još se ne zna, a zna se, bolje je da se i ne zna, da Nura ne sazna nego da je za tu praznu nadu drži još čekanje. Jer njen život i jeste čekanje.

 

Kad je došlo zlo po svoje, kad se slutio kijamet, krenuli su i njih petoro kud i sav ostali svijet iz Bajramovića – putem bestraga, ka Srebrenici.

 

U Tišću su joj oteli djecu…

 

Nema tog opisa, nema tog jezika ni izraza kojim se može dočarati stanje srca majke kojoj otimaju sinove. U taj rizik teško se usuditi i stoga ostavimo to njoj samoj, jer jedino ona razumije radost i tugu i i imanja i nemanja i smrti i poroda. Jedino ona! Neuputno je stoga dirati u tu njenu živu ranu.

 

– Alija i Fuad su bili već ranjeni kod Konjević-Polja, kad su mi ih oteli u Tišću, kazuje u nepovezanim fragmentima Nura. “Krenuli smo ka Tuzli. Tu je otišao svako na neku stranu, ne znam ko je na koju i evo ni nakon trinaest godina nismo se više sastali. A ja sam se vratila u ove Bajramoviće, sama i kao da se nisam ni vratila; kreneš sa četvoro, a vratiš se sam. Kad kreneš negdje sa djecom i mužem, a vratiš se sam, to ti je kao da se nisi ni vratio. Kao da nisi nigdje ni stigao. Jer, šta ćeš sam?!”.

 

Suze za radost i plakanje

 

U Bajramoviće su se vratile njih četiri kone, Bahrija i Pemba pod šamijama, grade neki komšiluk, oskudnu atmosferu nekadašnjeg sela i života i čekaju da se narod vrati. S vremena na vrijeme, nekad iz potrebe, više da se spasi od neznanja šta će s rukama, ruke su najčešći problem ovdašnjim udovicama, prazne ruke, teška je to kletva, kad saviješ ruke pod pojas, još teža, pa Nura tarka vatru trebalo-ne trebalo u prazan banovićki šporet s velikom rernom i tri ringle od kojih je jedna neizostavno napukla. Takav je taj banovićki šporet, s jednim napuklim kolom.

 

Najteže je ipak kad se čeka.

 

Doći će – neće doći!

 

Eno ih, kako neće, eno ih sva četvorica.

 

Tako teku dani i u tome prolazi vrijeme Nuri Mustafić iz Bajramovića povrh Srebrenice.

 

Srećom, prozor je okrenut k cesti, pa je uspostavljena ta stalna zračna linija od prozora ka tom komadiću puta odakle svakoga časa treba da se pojave njena djeca, njeni sinovi, njene zakletve i njen Hasan.

 

Eto, samo što nisu. Kasne, ali će sigurno doći. Trinaest godina i nije neko vrijeme. Nura uostalom ne mjeri godine, njoj su bitni ti trenuci iščekivanja, jer zna tačno kad će se pojaviti, zna ona njihovo vrijeme dolaska.

 

Rijetko tom cestom promakne vozilo te poremeti Nurin iščekivajući mir. Zna ona da njeni neće kolima, pa joj zujanje motora samo pomuti pažnju čekanja.

 

– Ne znam ni sama kako ostah pri pameti dok ne dođosmo ovdje. Spasiše me neke žene u Gornjoj Tuzli, s kojim sam se družila jedno vrijeme dok smo bili u izbjeglištvu. Ja, mati mi i dvije sestre. Onda smo počeli dolaziti ovamo. Jednom zanoćismo pod šatorom nas nekolike, al’ kad se smrači, uplašismo se i odosmo u Đoziće, tamo je bilo naših. I otad sam dolazila i odlazila sve dok mi ne napraviše ovu kuću. Počeh potom da sređujem malo okolo, ali ne poznajem ništa, ne osjećam to više kao svoj nekadašnji dom. Gledam u ovu kuću i ne priznajem je za svoju. Jedino ovaj prozor – on mi je nekako najdraži i njega držim za svoje. Gledam kroza nj’, imam oči, imam još suza, ali ih čuvam za radost ili za vječitu tugu.

 

Uselila sam se u ovu kuću 2003. u proljeće. I hvala Bogu, pa sam se vratila. Hvala Allahu da imam s kim popričati. Čekam da mi dođu moja djeca i moj čovjek. Ja drugo ništa nemam.

 

Ja sam šnjima. Sjedimo ovdje, jedemo i pijemo, razgovaramo. Ja ih nisam sahranila, za mene su još živi.

 

Eno onom stazom prema štali bi trčala moja djeca. Napravila sam i štalu i stazu i gledam ih svakodnevno kako trče prema štali i igraju se.

 

Tu je i moja kona Refija i njoj su odveli dva sina. Ne bojim se, nemam šta da izgubim. Treba čuvati ove žene što imaju djecu i muževe, a nas? Eh!

 

Svakog jedanaestog dajemo tevhid za naše mrtve i za one što ih čekamo. I proklinjemo UN i taj OHR, i kako se sve ne zovu ti što su nas skupljali k’o ovce na solilo u Srebrenicu, a onda nas predali na klaonicu.

 

I šta sad meni znači taj Karadžić i taj Mladić, i šta će bit šnjima? Ništa! Nisu oni vrijedni moje djece i mog Hasana.

 

Neko bi se ipak treb’o vratiti u ove Bajramoviće. Ja ovdje imam neku nafaku. Ovdje sam se udala, vratila se svojima, pričam s njima i zato sam se vratila.

 

S prozora, njen jedini prozor u svijet gleda prema cesti, prema svojemu konopac ceste, hoće li odnekud izbiti neko od njenih ili sva trojica zajedno. Desno je staza prema štali kojom su trčala i veselila se njena djeca.

 

Štali koje nema!

 

Stazom koje nema,

 

Djeca kojih nema… Još!

 

Ima samo Nura Mustafić, žena koja oživljava život i ne priznaje smrt.

Možda vam se svidi

Leave A Reply