Nostalgija? Osjećaj prisutan kod svakog čovjeka.

Sjedim u svom malom studentskom stanu pokušavajući da se skoncentrišem na gradivo koje treba da spremim. Misli mi stalno lutaju ka domu, nasmijanoj majci, ocu koji me čeka uvijek široko raširenih ruku, psu koji lavežom i propinjanjem do moga lica kaže: „Dobrodošla.“ Tu je naravno moj mali brat, kada kažem mali to je samo jer je mlađi, a mali već odavno nije, izlazi iz svog svijeta na trenutak i kaže: „Zar nisi rekla da ostaješ tamo ovaj vikend?“ A njegove zelene oči jedinstvenim sjajem govore suprotno. Što je to što me toliko vuče ka domu, osim njih? Znam da nisam jedina, svi moji prijatelji, kolege žurno iščekuju petak, idu kući, spremaju se i žure onome o čemu i ja trenutno maštam. Dina ima samo majku i starog mačka, ali jednako je sretna što je konačno došao kraj radne sedmice, Aron ima djeda u bolnici i oca koji strašno puno radi, ali na zadnjem predavanju moj kolega je toliko nemiran, uzbuđen i skoro da na prste broji kraj časa. On želi svojoj kući. Toliko ljudi, toliko različitih života, situacija, mišljenja a isti osjećaj i jačina želje za domom. Koliko samo još treba da istražujem, čitam i zapažam da bih mogla da opišem osjećaje koji su najjače izraženi pri sam povratak u domove, utočišta i zamke u kojima smo sigurni, gdje je najljepše zaspati i probuditi se. Najedanput shvatim da trebam zrak, polako koračam prepuštajući vjetru da mi „prostruji“ kroz glavu jer je neophodno da se vratim na učenje. Susreće me stara poznanica. Vidim da je potištena, stoga joj se široko osmjehnem. Sjele smo na klupu da razmijenimo poneku rečenicu, vratimo malo u sretne dane našeg djetinjstva. „Nisam mogla odmah da učim, ne idem kući ovaj vikend, nisam bila ni prošli, mnogo mi fale, ali šta ću. Daleko smo, skupo je, no mama kaže da vrijeme nema značaj, da će sve proći i kada god da dođem sve će biti baš kako treba.“ Nakon nekoliko minuta pojavila sam s na njenim vratima sa kartom za njen daleki zavičaj. Moj kofer je takođe bio uz mene, kada me je onako duboko dirnuta mojim gestom upitala gdje ja idem, odgovorila sam: „Ja idem tamo gdje mi je najljepše. Vrijeme itekako ima značaj i ja ne želim da ga gubim sama u praznom stanu.“ Kada dođoh sve bijaše baš onako kako treba, a ja se osjetih da baš tu pripadam.

Femininity and Grace/F&G

Možda vam se svidi

Comments are closed.