Neki novi klinci …

Sjećam se dobro, par godina prije, običan jesenski nedjeljni dan. Pomalo oblačno, sivo, poslije subotnje kiše, dosada bez nekog plana, hodam kroz Doboj tražeći način da ubijem vrijeme. Ugledam plakatu ‘kod Emeta’ Mladost – Stupčanica, derbi kola 1 kantonalne lige. U par koraka sam tamo, ulaz je svakako džaba, nalazim svoje mjesto na tribini prepunoj sa 12 vjernih poštovaoca fudbala, iliti nogometa. Kako to i pristaje vjernim poštovaocima ove drevne igre na stadionu u Doboju, sofra s mezom i polovkom ispred njih, oni okrenuti jedni drugima, gotovo bez ikakvog interesa za dešavanje na terenu. Jer, rezultat je svakako izjednačen 0-0 sa ‘nadmetanjem na sredini terena’. Tek povremeno, neko od njih se okrene prema igračima s ponekom psovkom teško razočaran u prikazano, dok otpija gutljaj vatrene vode iz svoje polovkice. Pored tribina Čoki prodaje pive bez etikete, interesantno je da koju god naručiš (a ima svaku koju tražiš), uvijek dobiješ otvorenu, bez čepa i etikete. Svaka marka. Nešto dalje, miomirisi se šire s roštilja mameći želudac da posegne za nekim od specijaliteta koji se nude. Razum, ipak poučen iskustvom kaže ‘Ne’.

10569224_10203262917867255_1935922211_n

Fudbalski hram kojeg niko nije shvatao kao kakanjski

Tako je bilo u fudbalskom hramu mlađeg kakanjskog fudbalskog kluba, koji zbog svega niko nije ni shvatao kao kakanjski, jer se malo dalje nalazio puno veći, slavniji Rudar, koji ruku na srce nije baš bio ni Chelsea ni Barcelona, ali od mlađeg nije moglo gore, pa je Rudar ipak bio klub za elitu i gradsku raju. Bilo je, istina i tamo sličnih scena kao gore opisane, nešto kao iz Kusturicinog ‘Doma za vješanje’, ali o tom potom. Ipak su ono Dobujani, rasa za sebe.

Sjećam se vrlo dobro, par dana prije, običan ljetni dan, srijeda. Lijepo, sunčano, ugodno poslije popodnevnog pljuska, dosada bez nekog plana, hodam kroz Doboj i tražim način da ubijem vrijeme. Opet plakata ‘kod Emeta’, ovog puta gost je ljuti Ilijaš. Opet sam tamo, karta ne treba mada se plaća, i to je za vrijeme prvenstva cijele 3 KM. Nije to puno, ispuši čovjek više dnevno. Dodaj tiket kladionice koji ćeš svakako pasti, jednu eventualno dvije kafe, nije puno…

Dobojski Legionari

10585134_10203262918467270_101001550_nNa stadionu koji sada ima dvije tribine, jednu sa sjedištima u crvenoj boji, druga se još gradi a stolice se možda baš sada dok vi ovo čitate postavljaju možda i 300 ljudi… Ima i djece, pa čak i djevojaka, supruga, i to dosta njih što je za stadion u Doboju bilo toliko čudno da se može porediti sa ženom na brodu u srednjem vijeku. Hereza, propast, sigurna smrt. Ne znam je li do zadnjih par godina ženska noga ikad i kročila tamo, bez neke zabrane žene se nisu osjećale lijepo u prisustvu vjernih obožavaoca sofre i polovke. Razumljivo. Na jednom dijelu stadiona momci, pa i ozbiljni, porodični ljudi u svojim 40-im, 50-im, svi u crvenim majicama, Legionari kažu. Dobojski Legionari! Neko bi rekao čudno, ozbiljni ljudi a dreče se, pjevaju, navijaju, podržavaju sad svoje ljubimce na terenu. Fina raja iz predgrađa se okupila i formirala grupu navijača da podrže svoj klub. Oni su ti koji su sami sebi pa onda ostalima zabranili i ukinuli slike iz gornjeg pasusa. Bila je to grupica koja sad broji preko 100 članova, imaju svoje majice, zastave, transparente, pjesme, hijerarhiju i upravu. Imaju pečat, statut, imaju podršku sredine, mnoštvo djece koja otvorenih usta prate svaki njihov pokret. Imaju i veliko srce ti Legionari. Kad nas pogodi onaj strašni belaj od poplava, Legionari prvi stadoše u redove i pomogoše komšijama, prijateljima. Nije im bilo mrsko uzeti lopate i krampe, metle i vodu i danima su čistili ulice i avlije. Sabra fina raja iz predgrađa i pomoć te posla pakete po svom i onom velikom Doboju malo niže nizvodno, kao i Maglaju i svima kojima je bilo potrebno… Ustadoše svi i očistiše svoju školu koja je isto tako bila teško poplavljena, jer kažu to je naša škola, jedna od najstarijih u BiH koja je baš tada slavila 100 godina, šala nije! Ustadoše i očistiše svoj ponos svojoj djeci, jer kažu kome će ako neće svojoj djeci. Aferim! I kažu dobri Legionari da ništa nije gotovo, da su tek na početku i da velike stvari tek dolaze. Otkrili su mi tajnu da spremaju iznenađenje voljenom klubu, poklon u vidu novog novcatog semafora, modernog, sa LED komponentama kakav imaju veliki klubovi samo, pa da se raja ne pita koja je minuta i koji je rezultat, a postaje teško i brojati golove u mreži gostiju, pa će kažu lakše biti svima. Semafor nije jeftin, gotovo 4.000 KM na ovom vaktu je velika para, ali vele njima nije puno, jer imaju oni prijatelje koji ih uvijek podrže u lijepim idejama i poguraju finansijski.’ Malo mi, malo oni, ruku hvala Bogu i zdravih i jakih ima, pa ćemo mi to lijepo sami napraviti i postaviti da se svijet ogleda’ Aferim na kvadrat, i ne ljutite se dobri moji što sam tajnu otkrio.

Sve je isto, ali ništa isto nije

Sofre ni polovke ni blizu, Čokija i njegove ‘pivnice’ isto tako, ni roštilja čak nema! Oči uprte u teren i rezultat bez neizvjesnosti. Prispio sam na 4-0, i to za Mladost, a momci u crvenom ganjaju kao da je 0-4. Napuniše do kraja jadne goste sa još 4, prosto se čovjek rastuži nekako kad vidi takve stvari, pa se čak kroz šalu i Legionari počeše buniti tražeći milost od svojih za fine goste iz Ilijaša… Mladost je sada solidan prvoligaš, kažu Legionari i više od toga, kažu najbolji! Mladost, a najbolji, nekako taj epitet nikad nije išao uz ovaj klub, ali vremena se mijenjaju. Kažu Kakanj sad ima i derbi, gradski! Nešto slično kao Milano, London, Istambul, Beograd, Atina. Slično, jer nije to to, a i elita iz grada ne priznaje ovo gradski. Kažu Mladost nije iz grada. Pa dobro, i nije, ali je ipak derbi. Gradski!

S druge strane stadiona slika kao uz nekog drugog vremena. Bageri, rovokopači, friško iskopani temelji, nove svlačionice, reflektori. Dobojska raja s ponosom gleda preko stadiona i pokazuje mi gradnju sportskog centra. Lijepo da ljepše ne može biti.

Neki novi klinci

10565990_10203262919147287_1638130553_n

Na povratku sa stadiona idem okolo, preko ‘Podvrtli’, za manje upućene pored Vatrogasnog doma i poligona za igru uz rijeku Bosnu. Dole, kao i uvijek puno djece, priprema se utakmica, ide podjela. Na dvije strane dvije grupice, obje u crvenom, ne mogu se dogovoriti ko skida majice. Dogovor pade da ne skida niko. Drugo sporno pitanje je ‘Ko je Mladost’? Opet bez kompromisa i jedni i drugi su Mladost , što nas vodi do trećeg spora, jer kapiteni ekipa se ne mogu dogovoriti ko je Rambo (Eldin Murić kapiten Mladosti).

Malo dalje grupica djevojčica posmatra svoje vršnjake kako sada već u žaru borbe jurišaju ka golu protivnika bodreći ih i pjevajući himnu Legionara, one fine raje iz predgrađa, i navijaju za Mladost, iako su i jedni i drugi Mladost, pa ostade nejasno za koga…

Glavni likovi moje priče su ova djeca, neki novi klinci i klinke koji su oduvjek igrali fudbal na Mladosti ili na poligonu na Podvrtilma. Oduvjek su djevojčice pjevale pjesmice i gledale svoje drugare kako trče za loptom, samo nikad, ali nikad nisu igrali kao Mladost i Mladost, nego kao Real i Barcelona, Manchester i Liverpool. Uvijek su po poligonu trčali Messi, Ronaldo ili Zidan, nikad Rambo, Rambo i Rambo, nikad se nisu pjevale pjesme Mladosti nego neke druge. Dokaz je ovo kako se lako i brzo stvari mogu promijeniti, i to na bolje, i to u državi u kojoj se gotovo ništa ne mijenja na bolje. Nema s ovom pričom država ništa, ni općina ni kanton, ovu priču su napisali momci, djeca i ozbiljni ljudi iz Doboja, koji se udružiše ne mogavši više čekati pomoć drugih. Istina je, da nije bilo ljudi koji svoj teško i pošteno zarađen novac uložiše u svoju Mladost teško da bi se išta desilo, ali novac je sportu prijeko potreban, to je opšte poznata stvar, a poznato je da opet taj novac ne garantuje ništa, jer srce i ljubav su bitni, presudni. Ljubav i djeca koja se uče da žive uz ljubav. Nekad je to ljubav prema ovom ili onom, u ovoj priči ljubav za svoj klub, ali svaka ljubav uvijek nosi dobro, a novi klinci, bez razlike u godinama, i oni od 7 i oni od 70 u crvenim majicama u Doboju nose veliko dobro, za sebe i sve nas. Nije bitan ovdje ni fudbal ni stadion ni klub, ljubav je tema ove priče, koja eto počinje uz neke druge teme, i za kratko, vrlo kratko vrijeme prevlada i postaje glavna tema iz alkoholizma, psovki i uvreda.

A pod Vardom, ništa novo. Dom za vješanje.

Zbog te ljubavi i dobra, ja skidam kapu raji iz predgrađa, a trebali bi i svi da ih, bez obzira koju boju nosili u srcu, zelenu ili crvenu, ili možda neku drugu, bez obzira za koga navijali 16.08. kad se igra veliki gradski derbi grada Kaknja, poštujemo i cijenimo, jer kad su Dobojani promijenili sebe onda možemo svi mi promijeniti sebe i shvatiti da ne možemo čekati nikoga da nas pogura i pomogne. Samo sami sebi možemo pomoći, a ako nećemo sebi, kome ćemo onda? Tako vele Legionari, a ja kažem treba im vjerovati. Najmanje je bitno ime pobjednika tog 16.08., jer pobjednik je naš grad, fudbal i sport. Pobjednici su oni koji su unijeli sebe da ožive polu-mrtvo tijelo Mladosti, pobjednici su mala raja koji su idole našli u svojoj sredini kao i idoli koji to postaše zahvaljujući svojom htijenju i napornom radu da promijene sebe i sredinu oko sebe. Gubitnici su jasni, to su ljubitelji sofre i polovke, malograđanština iz pive bez etikete i roštilj.

A pod Vardom, ništa novo. Dom za vješanje. Ali to je neka druga tema i ne uklapa se u krupnu sliku moje, i ne bih da se vraćamo na početak i prvi pasus. Za neke od njih neće biti gradskog derbija, a možda su i upravu, jer ipak igraju jedan klub koji raste i jedan koji stoji negdje na kraju grada. To što nekog boli što neko raste a oni koje boli stoje u mjestu i tapkaju u mraku najmanja je krivica onih koji rastu. S pravom gradska raja nije nikad voljela ‘dobojske patokare’, ali mi se nekako čini da su im draži od Legionara koji patokari nisu. Ili možda to nije gradska raja, nego neki novi klinci koji imaju neki novi sistem vrijednosti? Teško je reći, vremena se mijenjaju, nekome ovako nekome onako, novih klinaca je puno… Čudan je narod, mada znajući nas i nije, jer te naš narod voli kad si najjadniji i najgori, jer dok god si gori od njih drag si im, ali ako se uzdigneš i pokušaš da budeš bolji, e onda ne valja. Ali o tom po tom. Pametnom je i išaret dosta.

kakanj-x/ V.G.

Možda vam se svidi

Comments are closed.