Mira Furlan: “Utjerivanje straha u kosti malima je omiljena disciplina velikih”

Hrvatska filmska, pozorišna i TV glumica Mira Furlan poznata je i po tome da umije da razmišlja svojom glavom i da nema dlake na jeziku.

“Pobijedili smo. Bez ijedne bačene bombe. Bez ijednog ispaljenog metka. Bez ijednog tenka na ulicama. Pobijedili smo.

Da, pobijedili smo. Sam Bog nam je poslao ovaj virus. I, zato, hvala mu.

Haleluja!!! God save America. Bog čuva Srbe. Bog i Hrvati. Le Dieu et mon droit… I tako dalje… da se sad ne šepurim svojim poliglotskim sposobnostima…

Uvijek smo znali: na strahu sve počiva. Strah je majka. I otac. Zastraši stanovništvo i preko noći ce svi navodno slobodoumni građani biti manji od makova zrna.

Znali smo, naravno. Ali utjerivanje straha u kosti je, povijesno gledano, bila teška disciplina. Ljudsko se biće obično, tko bi znao zašto, batrga i opire kad mu na vrata zakuca maskirani, naoružani, uniformirani policajac. Kako to jadno ljudsko biće uvjeriti u to da je upravo taj zakrabuljeni policajac njegov jedini zaštitnik, njegovo jedino utočište, njegova posljednja obrana od opasnosti koja će ga zasigurno satrti?”

Da, morali smo se dovijati na sve moguće načine. Morali smo izmišljati neprijatelje. Srećom, tih je uvijek bilo dovoljno: od Crnaca i Indijanaca do Židova, preko neposlušnih žena i nepoćudnih muškaraca, pa sve do ovih novih migranata, Hispanaca, Afrikanaca, Sirijaca, Palestinaca, kako li se sve već zovu svi ti marginalci, svi ti luzeri, svi ti nepotrebni ljudski stvorovi čija je monetarna, pa zato i ljudska vrijednost, negativna i koji, samim svojim postojanjem, kradu resurse od onih koji ih jedini zaslužuju. A to smo mi. Uvijek samo Mi. Nikada Oni.

Da, uvijek je bilo, uvijek ima i uvijek će biti “neprijatelja”. Nije ta disciplina bila tako teška. Vidjeli smo kako se ljudi lako pale. Znam da je bilo davno, ali sjećate li se još našeg uspješnog balkanskog eksperimenta? Sjećate li se Srba, Hrvata i ostale balkanske bagre? Doslovno preko noći nekadašnji susjedi postali su ljuti neprijatelji. Rat u Jugoslaviji je, konačno, bio jedan od naših velikih uspjeha, to ne smijemo zaboraviti. Tu je i počeo naš nezaustavljivi pohod. Naš juriš na cijeli svijet. Ali tada smo, kao uostalom tokom čitave povijesti, morali uprezati medije, svu tu tešku i skupu propagandnu mašineriju, ne bismo li građane uvjerili da im susjed od kojeg je do jučer posuđivao brašno sada, zahvaljujući svojim genetskim predispozicijama, radi o glavi. Morali smo se baviti zahtjevnim prepisivanjem povijesti, prekrajanjem usvojenih narativa, prepodjelom uloga dobrih i loših momaka (i poneke djevojke). Bio je to težak rad. A sada, s virusom, odjednom je sve postalo tako lako. Tako glatko.

Da, pala nam je sjekira u med, da se izrazim starom izrekom tih, nama tako dragih naroda i narodnosti, tih koji su nas tako brzo i tako bezuslovno prigrlili i – čak bih se usudio reći – iskreno zavoljeli.

Da, ti narodi su se – sada to jasno vidimo – pokazali kao rijetko plodno tlo za nas veliki globalni eksperiment. Predlažem da im svima podignemo spomenik.

 

 

(Kakanj-X / Film i TV – (KX) )

Možda vam se svidi

Leave A Reply