Kakanjski Romi – kako iz trošne kućice do stana

U kakanjskoj Vardi, najvećem romskom naselju u Bosni i Hercegovini, u teškim uvjetima i bez neophodnih sredstava živi 3.000 Roma.

Autor: Mladen Obrenović / Al Jazeera

Dok pristavlja džezvu za kavu na mali plinski grijač, Mejra Ramić iz kakanjskog naselja Varda, naseljenog Romima, žali se kako ne smije ni električni štednjak uključiti. Ni bojler ne uključuje, nego vodu za kupanje grije na “šporetu na drva”. Zajedno s djetetom, bratom i ocem živi u 40-ak “kvadrata” stana kojeg su dobili od općinskih vlasti.

“Ne smijem potrošiti više od onih 20 i nešto [konvertabilnih] maraka [desetak eura], jer će nam struju isključiti. Otac dobije 39 maraka [20-ak eura] penzije, evo odreska, da vidite da ne lažem, i time prvo platimo struju i nešto režija. Vodu ni ne plaćamo, jer nemamo od čega. I kako da živimo u ova četiri zida koje smo dobili?”, pita Mejra.

Njezina je obitelj prošle godine uselila u jedan od 12 stanova koje su, za potrebe stambenog zbrinjavanja romskih obitelji u Kaknju uz pomoć države, izgradile općinske vlasti. Kasnije je izgrađena još jedna zgrada sa četiri stana, a prije nekoliko dana počela je gradnja novog objekta s dodatnih osam stambenih jedinica.

Vlasti tako pokušavaju riješiti problem trajnog zbrinjavanja pripadnika najbrojnije romske zajednice u Bosni i Hercegovini, po čemu su među rijetkima u državi. Procjenjuje se da na kakanjskom području živi najmanje 3.000 Roma i skoro svi su u Vardi, naselju lociranom na pet minuta od središta grada. Naselje je niknulo na bivšem odlagalištu tzv. haldije, otpada koji se dobiva pri proizvodnji ugljena.

Cijela penzija za tuđi dug

“Ni ne smijem pomisliti kako nam je bilo tamo, u naselju, dok smo živjeli. Ovdje je sad dobro, imamo krov nad glavom, na suvom smo. Bolje je – ne 100 posto, nego 1.000 posto. A op

Foto: Al Jazeera

Nema ni on primanja, pa opet pomaže kućanstvu tako što prikuplja sekundarne sirovine.

“Prevrćem po kantama, tako se to kaže. Ni željeza više nema, pa kupim šta nađem. Malo plastike, malo kartona, pa se nabere, ali nije dovoljno. Pokušavam naći posao, idem na biro, ali ću prije umrijeti nego posao dobiti. A branio sam ovu zemlju tri godine”, žali se Fadil.

Jedini im je siguran izvor prihoda već spomenuta očeva mirovina. No, na pitanje kako Hašim Ramić prima samo 20-ak eura, koliko piše na mirovinskom odresku, uskoro stiže i odgovor kojeg donosi poštar – sudsko rješenje po kojem se Hašimu obustavlja najveći dio mirovine.

“Penzija je bila 330 maraka [165 eura], ali sam bio žirant jednom komšiji. Sve nas je lijepo prevario, a bilo nas je četvorica žiranata, pa sad plaćamo njegov kredit. I njemu ništa neće biti, a mi ćemo gladovati. Cijelu mi penziju uzeše. Gdje to ima?”, pita Hašim.

Žali se kako slabo vidi, potrebni su mu i lijekovi. Baš kao i njegovoj kćeri, koja boluje od astme. Pokazuju punu vrećicu raznih lijekova.

“I kako da sve to kupimo, kako da se snađemo za hranu? I onda pričaju da smo dobili stan, a ne znaju kako nam je teško”, dodaje Fadil.

Kad haldija gori

Nedaleko od njihove zgrade počinju kućice sklepane od raznog materijala. Pred njima vreće pune plastičnih boca, naslaganog kartona. I mnoštvo djece. Svi su pred kućama, iako se naseljem širi neugodan miris.

“To gori haldija. Posebno se upali u ljeto, pa ne možemo disati. I onda zemlja propada. Vidi moju kuću… Napravljena je od čvrstog materijala, ali puca. Propada. Bojim se da će nas samo odnijeti u rupu”, priča Rifat Sejdić.

Na pitanje od čega živi, odgovara kratko: “Od poznanstava i dobrih ljudi, koji mi nešto daju.”

Mladi čovjek u njegovom društvu dodaje: “Vidite te kese? E, od toga živimo. Trebam nekoliko dana da bih sakupio 100 kila plastike i za to dobijem 35 maraka [17,5 eura]. Karton je jeftiniji – 25 maraka [12,5 eura]. Dođe čovjek iz Sarajeva, utovari i plati. I mi opet u potragu”, ukazuje.

Foto: Al Jazeera

“Nije ništa sramota raditi, pa ni sakupljati flaše i otpad. Mora i to neko. Sramota je ovo u čemu živimo. Sinovi su mi već veliki i kako da živimo bez kupatila, svako bez svoje prostorije. Prijavila sam se na tu listu za novi stan i tamo sam 11. po redu. Valjda će biti nešto”, nada se Hata.

No, Ešrefa Ramić nije tako pomirljiva. Očajnim glasom priča kako više ne može izdržati u kućici sklepanoj od dasaka.

“Ne može se od ovih ‘baja’ živjeti. Nema čime ih nisam pokušala istrijebiti, ali ne pomaže. I još sve ovo gori, smrdi, propada… A ja sam bolesna. Imam i ja neka prava da prije dobijem stan”, žali se Ešrefa.

Stroga pravila za zbrinjavanje

Općinske vlasti strogo se drže pravila u procesu stambenog zbrinjavanja i jasno je tko i kako može doći na rang-listu za stan nakon što se raspiše javni poziv, tvrdi Medžid Bajrić, referent u imovinsko-pravnoj službi i čelni čovjek komisije kojoj je primarni zadatak zbrinuti romske obitelji iz Varde.

U tom procesu slijede zakonske propise i upute Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, a sve kako bi pomogli svojim sugrađanima. Ujedno i rješavaju jedan od gorućih problema Kaknja.

“Sve je to nelegalna i neuslovna gradnja, kuće su izgrađene od lošeg materijala i svi su objekti, po mišljenju stručnjaka, spremni za rušenje. Stanari u neuslovnim objektima su nulti prioritet i do sada smo srušili pet takvih kuća. Svi njihovi korisnici su zbrinuti”, objašnjava Bajrić.

Podsjeća i kako najveće romsko naselje u Bosni i Hercegovini postoji skoro stoljeće te napominje kako novoizgrađeni stanovi ostaju u vlasništvu općine, a stanari dobivaju mogućnost doživotnog korištenja, i to pravo na stan se prenosi na mlađe članove nakon smrti “glave obitelji”. Kvadratura koju pojedina obitelj dobije ovisi o njihovoj brojnosti, a stanovi su površine od 30 do 70 kvadratnih metara.

“Projekt stambenog zbrinjavanja Roma osmišljen je prije pet godina, a za sve što smo uradili imamo pozitivne reakcije naših sugrađana, jer je stanje u naselju Varda neodrživo. Nismo niti jednu žalbu do sada imali, i to je najbolji dokaz da pravilno radimo. A kad ćemo završiti cijeli projekt zavisi o novcu, jer materijalna sredstva diktiraju sve i oko njih se sve vrti”, zaključuje Bajrić.

Za stanove izgrađene do sada materijalnim sredstvima pomogao je državni proračun. Ostatak su osigurale kakanjske vlasti, bilo da je riječ o novcu ili neophodnoj dokumentaciji i dozvolama. Projekt izgradnje novih osam stanova, koji je počeo prije nekoliko dana, pomogla je austrijska humanitarna organizacija Hilfswerk.

et… Ne može se od ovih zidova živjeti. Mora nam se pomoći da nekako zaradimo”, priča Mejrin brat Fadil.

Stipendije za učenike i studente

Nije samo stambeno zbrinjavanje jedini oblik pomoći koji Općina Kakanj pruža svojim građanima romske nacionalnosti.
Glasnogovornik Općine Evelin Memić objašnjava kako se Romima u Vardi ne naplaćuje korištenje vode, učenici srednjih škola dobivaju, bez bodovanja, godišnju stipendiju u vrijednosti 150, a studenti 400 eura.
‘Za javnu kuhinju, u kojoj je većina korisnika iz romske zajednice, dajemo 100.00 maraka [50.000 eura], podržavamo i djecu iz socijalno ugroženih porodica izdvajanjem za obrok u školi, plaćamo i prevoz za učenike putnike’, nabraja Memić.
Objašnjava kako je ključni problem kakanjskih Roma nezaposlenost, dodajući kako je tako, nažalost, i drugdje u Bosni i Hercegovini.
‘Cilj nam je uključiti Rome u sve životne i društvene tokove i činimo sve da to uradimo’, zaključuje Memić.

 Izvor: Al Jazeera

Možda vam se svidi

Comments are closed.