Jedna topla ljudska priča iz Cazinske gimnazije

Popularno

Povezano


Ivo Andrić je dobar dio novca Nobelove nagrade donirao bibliotekama Bosne i Hercegovine da nabave nove knjige, da ljudi čitaju i tako skidaju mrak s očiju. Slabo su to Bosanci i Hercegovci iskoristili, progledali nisu, a kad su malo proškiljili, shvatili su da Andrić nije njihov, ni bosanski, ni hrvatski, ni srpski, i brže-bolje ga se odrekli javno jer ga tajno ionako nisu čitali. Otišao je odavno s ovog svijeta veliki pisac, ostale su njegove knjige, i ostalo je ono što je uradio za biblioteke u našoj zemlji kao najveći čin domoljublja, ako se izuzme umiranje „na baštini svojoj, na zemlji tuždi“.

- Marketing -

Želim s vama podijeliti istinitu priču o tragedijama koje su se desila dvjema cazinskim porodicama, i cijeloj Gimnaziji, i koje su se, čudnim spletom okolnosti, pretvorile u trijumf vječitih knjiga nad kratkoćom života. Kao da su ostvarivali Andrićevu misao iz Aske i vuka o umjetnosti koja produžuje život i odgađa smrt, cazinski gimnazijalci su zauvijek oteli od zaborava dvojicu svojih drugova tako što su, u njihovo ime, pokrenuli akciju prikupljanja knjiga za školsku biblioteku, koja je rezultirala sa 400 novih naslova i uređenjem čitalačkog kutka koje nosi ime jednog od nastradalih mladića.

Cazin omeđuju dvije rijeke- Una i Korana. Da se razumijemo, ja ne volim Unu, i nikad je nisam voljela, sve je ona – i divna, i krasna , i zelena, pa plava, ali ja je ne volim i tačka.

Una je opaka, proždrljiva, kao neko mitsko čudovište koje svojom ljepotom i svježinom mami neiskusne plivače da se bace u njene hladne dubine i onda ih samo usisa u sebe, i gotovo. Ona je uvijek pobjednica. Ljudi je potcjenjuju, zavedeni njenom ljepotom,

pojma nemaju o sedri koju krije u svojim dubinama, i tu im bude kraj, kao nekim riječnim mornarima koje je unska sirena namamila u posljednji zagrljaj. Korana je druga priča – mnogo toplija i mnogo pitomija. Generacije i generacije Cazinjana su naučile plivati upravo na Korani, cijeli Cazin se vikendom ljeti selio na Raštela, na Koranu i roštiljanju i kupanju nikad kraja. U Korani je bilo i maloj djeci

dozvoljeno da se brčkaju do mile volje, a omladina je išla preko Korane, na Jezero, i tamo imala svoju privatnu plažu, svoje krajiško Zrće na koje odrasli nisu imali pristupa.

Ove dvije rijeke su za dva naša gimnazijalca bile kobne. 2014. u Korani se utopio Kenan, stariji od blizanaca Puškar. Bilo je proljeće ili rano ljeto, s prijateljima je išao na izlet i skakali su u rijeku, kao što oduvijek mladi skaču u rijeke, mora, bazene, zato što

su mladi, zato što su spretni, zato što vole adrenalinske izazove. Kažu da su već krenuli kući kad se odlučio na još jedan skok, i srce nije izdržalo. Brat je bio s njim, doktor je živio u blizini kupališta, pokušana je reanimacija, ali sve je bilo uzalud.

Kenana više nije bilo. Bio je miran i lijep mladić, zbog visine je sjedio u posljednjoj klupi, pamtim kako me jednom ispravio oko ocjene koju je dobio na testu. Bez ljutnje tako karakteristične za adolescente, samo je mirno ukazao na moju pogrešku u dnevniku.

Ostao je iza njega brat blizanac, kojem je stariji bio uzor, izgubljen, ljut na život i sudbinu, obilježen za cijeli život tragedijom, kao polovina nečeg što je nekad bilo cijelo.

Njegov razred je bio u šoku, taj ponedjeljak poslije kobnog vikenda imala sam dvočas kod njih. Ništa im nisam rekla, nisam mogla, nisam imala šta, samo smo dva časa čitali naglas Zvonar crkve Notre-Dame. Bila je to redovna lektira, niko nije riječ progovorio,

samo su slušali bez ikakvog interesa u početku, kasnije sam primijetila da su počeli pratiti moj glas. Ali ono što su oni uradili, oduševilo je cijelu gimnaziju. Odlučili su školskoj biblioteci darovati knjige i tako osnovati Fond Kenana Puškara. Sara, kolegica

iz razreda, za koju sam sigurna da je i inicijator te ideje, rekla je da su htjeli na neki način učiniti da Kenanovo ime ostane zauvijek dio ove škole. I ostalo je, knjige su stizale sa svih strana, od učenika, od građana, od gradskih biblioteka sa cijelog kantona, ubrzo se popunila cijela polica knjiga koje na poleđini imaju naljepnicu sa

natpisom „Biblioteka Kenana Puškara“.

Druga priča, druga rijeka, isti tragični ishod. Godina je 2019. raspust između trećeg i četvrtog razreda, Isak Hairlahović, zaljubljenik u knjige, naročito u ruske klasike, divan ljetni dan provodi sa porodicom na Uni. Izletište Topole, lijepo uređena livada, veliki

drveni stolovi u hladu visokog drveća, mjesto za roštilj, u Uni se hlade gajbe piva i sokova. Po riječima njegova oca, taj dan Isak uživa u hrani više nego obično, na začuđeni očev pogled odgovara kroz smijeh: “ Šta me gledaš, izgladnio sam.” Ocu drago da mu sin jede, uvijek je bio izbirljiv. Nakon ručka, mlađi rođak i Isak sjede na

drvenom molu pored Une, gledaju u njene talase i Isak se samo blago spusti u rijeku. I ne izroni više. Rođak uznemiran, čeka, gleda u rijeku, pa u ostatak porodice. Otac primjećuje da se nešto dešava, prilazi izbezumljenom dječaku koji mu govori da je Isak

zaronio, ali se nije vratio. Nastaje prava potraga, ljudi skaču u rijeku, rone na dah pokušavajući pronaći mladića, prolaze ronioci u čamcima, traje redovna Unska regata pa se slučajno zatiču tu, i oni svi poskakali u rijeku, pronalaze mladića, izvlače ga na

površinu, hitno ga prebacuju u Bihaćku bolnicu gdje ga ljekari pokušavaju reanimirati bezuspješno. Pričaju poslije da su ga iz milosti držali cijelu noć na aparatima, Isak je odmah bio mrtav. Cijeli grad uveče saznaje šta se desilo, svi strepe od vijesti koja se

idućeg jutra pojavila na društvenim mrežama – Isak Hairlahović, učenik Cazinske gimnazije, juče se utopio u rijeci Uni. Imao je 17 godina i ljeti učio njemački jezik. Volio je Dostojevskog i pismene zadaće pisao ćirilicom. Pisao je poeziju, za svoju dušu.

Nikad neću zaboraviti njegovu majku koja je bila oličenje okamenjene boli. Bez riječi, bez suvišnih pokreta, bez suza. Kao Nioba, pretvorena u stijenu, samo bez suza.

Nije trebalo dugo čekati na stvaranje još jednog bibliotečkog fonda, ovaj put s nazivom Biblioteka Isaka Hairlahovića. Još više knjiga, još više donatora, knjige, novac, pisma

podrške stižu iz cijele BiH. Zahvaljujući doniranom novcu, uređuje se jedan dio biblioteke koji se službeno zove “Kutak Isaka Hairlahovića”. Ni to nije slučajno, upravo

je tu Isak volio sjediti i čitati. Bio je povučen, i najbolje se snalazio sa knjigama, čini se bolje nego s ljudima.

Sve te knjige su skupo plaćene, najskuplje, životima, srcima ljudi koji su željeli podijeliti tugu s roditeljima i s cijelom školom. Neko gradi mostove, neko podiže česme – gimnazijalci kupuju knjige. Čije je trajnije? Nije bitno, bitno je da se mladost ne zaboravlja, da Isak i Kenan imaju gdje doći i odmoriti duše u kutku biblioteke specijalno

izgrađenom za njih, ako požele.

A. Topić

.

- Marketing -

Najnovije