“Ja sam sa 15 godina morala pred cijelim razredom da kažem da ne znam ko mi je otac, ko želi imati ime si*ovatelja svoje majke pored svog imena?”

Popularno

Povezano


ZAŠTO ISKLJUČIVO IME OCA DJETETA?
Svi dokumenti koji se popunjavaju u institucijama u našoj zemlji zahtijevaju upisivanje imena oca djeteta. Tako su djeca koja su nastala posljedicom rata dužna objašnjavati zašto tu rubriku ostavljaju praznom. Ovo je jasan primjer diskriminacije kroz koju godinama prolaze.
-Nažalost živimo u jednom patrijarhalnom društvu i mnogi zakoni u našoj državi su patrijarhalno formirani tako da smo mi morali opomenuti Općine i sistem u BiH da je krajnje vrijeme da se negdje i uloga majke poštuje, kako u društvu, tako u nekom zakonodavnom sistemu, da se jednoroditeljske zajednice poštuju i da zaista sa nekim pravom i ponosom možemo reći da se nazivamo porodicama. Pokušali smo pokazati da nije fer da je, evo na mom primjeru, moj cijeli život bio je obilježen imenom osobe koja je seksualno zlostavljala, odnosno silovala moju majku. Ovo je najbolji recept u suštini za smanjenje diskriminacije jer ovi mali koraci mogu donijeti neku promjenu na globalnom nivou, kazala je Jusić.
Ističe da, poslije Općine Stari grad, imaju pozitivne reakcije iz Općine Centar i Općine Novo Sarajevo.
-Zatim imamo Bihać, Maglaj, Zavidoviće, Travnik, Novi Travnik, tako da je to negdje krenulo, ali ja se nadam da tu neće stati. Uniformnost je nužno potrebna, ne samo u kontekstu imena jednog roditelja, mnogo je procedura koje su problematične, ali ovo je sami početak i mislim da se, iz neke ljudske perspketive, svi trebaju odazvati ovome, pojašnjava ona.
Jusić navodi da će se, nakon ovoga, ponovo vratiti na Ministarstvo socijalne zaštite.
-Da probamo da obezbijedimo prvo historijsko priznavanje djece koja su rođena kao posljednica ratnih silovanja jer ne postoji zakon u svijetu koji o ovome govori. Mi smo 2019. poslali jedan draft (nacrt), ali nažalost nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Nakon ove Inicijative smo poprilično ohrabreni i spremni da uđemo u dogovore sa institucijama i mislimo da je krajnje vrijeme da barem počnemo pričati o tome. Mora se prekinuti šutnja o tom polju i ovo je prvi put da BiH može nešto baš historijski, konkretno da uradi za cijeli svijet, naglasila je.
DISKRIMINACIJA SE NAJVIŠE OSJETI U ŠKOLI
-Ja sam sa 15 godina morala pred cijelim razredom da kažem da ne znam ime oca i to je odmah bila etiketa koju nisam željela da nosim, a pogotovo nisam željela da nosim sa svojih 15 godina. Tako da, ono kako je društvo tretiralo prvenstveno moju majku, pa tek onda mene i sve druge žene i djecu je nešto što je pokazalo da smo malo kao društvo skrenuli sa puta ljudskosti, ali mi hoćemo da dokažemo da ljutnja nije jedini oblik dijaloga. Hajde da probamo vidjeti šta diskriminacija zaista radi i evo otovreno postavljam pitanje društvu da li iko želi imati ime silovatelja svoje majke pored svog imena. Ako znamo odgovor na to znamo i kako spriječiti dalju diskriminaciju, poručila je predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata.
Ističe da je danas bolja situacija za nju jer je javno, medijski istaknuta.
-Moja priča je već dobila neki krug, ali ja moram reći da mojim prijateljima nije dovoljno da samo sad misli da negdje postoji Ajna Jusić, mi to trebamo poštovati. Nije dovoljno i nije fer da samo ja sad uživam neku određenu vrstu medijske i pažnje i privilegije. Moji prijatelji su tu i ja izlazim da pričam jer je to naša zajednička odluka. Ima malih pomaka ali nije to stiglo na neki nivo gdje ja mogu reći da smo mi, kao Udruženje zadovoljni. Mi i dalje nismo zakonski prepoznati. Mislim da je država BiH učinila mnoge greške, ali ovo su bile greške izazvane korupcijom i nekim lošim pojedincima, istim onim koji su mnoge marginalizirane grupe ostavili po strani. Ne mislim da BiH zbog pojedinaca treba da propadne. Mi smo željeli poslati neku motivirajuću poruku mlađoj raji da kažemo ok, jeste teško, ali treba biti uporan. Ja lično, kao Ajna Jusić, ne želim da budem saučesnica budućih diskriminacija i ratnih zločina nad našom djecom. Toliko dugo sam imala potrebu da negdje vrisnem. Moj glas je moja terapija. Ja sam se tek sa 25 godina učila kako da budem dio društva, kazala je Jusić, piše Federalna.ba.

- Marketing -

Najnovije