Iz godine u godinu evidentan je porast broja mladih u BiH koji su oboljeli od raka; MladiCe: Doktori su pripremali porodicu na moju smrt

Iz godine u godinu evidentan je porast broja mladih u Bosni i Hercegovini koji su oboljeli od raka. Njima je, osim ljekarske, neophodna i pomoć porodice, okruženja i cijelog društva.Iz te potrebe nastala je grupa MladiCe BiH, udruženje mladih koji su se izborili s ovom teškom bolešću i svoje iskustvo prenose onima koji se, nažalost, sada suočavaju s njom.

“Ova priča je počela tako što su tri naša omladinca, koja su uspješno okončala svoju borbu protiv malignih oboljenja, na poziv udruženja ‘Een Haerz fir kriibskrank Kanner’ iz Luksemburga 2011. bili na susretu letećih balona u Francuskoj. Tamo su upoznali mlade, također izliječene od raka, koji su dio Cancer Survivor Networka, odnosno Mreže omladinaca izliječenih od raka, i pomislili da bi takvu mrežu trebali napraviti i u Bosni i Hercegovini”, navode iz ovog udruženja za Al Jazeeru.

Deklaracija o osnivanju Mreže omladinaca izliječenih od raka potpisana je 19. februara 2011, a ona ima zadatak osigurati prava mladih koji su se nekada liječili, upoznati ih s njihovim pravima, pomoći im u savladavanju poteškoća u društvu, školi i okolini.

“U ovoj Mreži shvatili su da broj adolescenata izliječenih od raka raste, da je dosta problema s kojima se suočavaju i da im je neophodna podrška, a potrebni su im kvalitetna resocijalizacija i međusobna razmjena iskustava. U isto vrijeme nastala je Mreža u Srbiji i drugim zemljama regije. Tada su došli na ideju da se druže svi zajedno jednom godišnje”, govore iz MladiCa.

Razgovarali smo s nekoliko njih i prenosimo njihove priče.

Fuad Halilović, Zenica, 21: ‘Život poslije raka postoji’

Ustupljeno Al Jazeeri

“Moja dijagnoza bila je akutna mijeloična leukemija (AML), a moja borba trajala je tri godine, od 2006. do 2009. Dvaput sam radio transplantaciju koštane srži jer mi se bolest vratila godinu dana nakon prvog izlječenja.

Najteži dio borbe bio je kad sam saznao da mi se bolest vratila. Tada smo i moja porodica i ja pali i fizički i psihički, zbog saznanja da moram sve ponovo, sve ispočetka. Iako nisam imao priliku da imam podršku ljudi koji su prošli tu borbu prije mene, jer se u vrijeme mog liječenja općenito o raku malo pričalo, znam da danas ta podrška ljudima mnogo znači. Mi, koji smo to prošli i s vremenom sve više znamo o tome, danas sve više pričamo o tome baš iz razloga da neko u nama vidi da sve se to može preboljeti i da život poslije raka postoji.

Hožbo: Rak nije bauk

Samir Hožbo, Vogošća, 19

“Završio sam Srednju medicinsku školu Jezero u Sarajevu za zvanje fizioterapeutski tehničar. Po završetku osnovne škole obolio sam od Hodgkinovog limfoma (raka limfnih žlijezda). Liječio sam se u Sarajevu i Istanbulu dvije godine i šest mjeseci.

U toku liječenja bilo je mnogo teških trenutaka, i za mene i za moju porodicu, ali ja se nisam predao. Sama pomisao da jednog dana napustim bolnički krevet i vratim se normalnim životnim aktivnostima i svom mladom životu nije mi dala da odustanem.

U toku liječenja upoznao sam mnogo ljudi koji su imali dijagnozu kao i ja i na osnovu tih ljudi vidio sam da su i poslije teškog liječenja nastavili normalno živjeti. Nakon izlječenja vratio sam se normalnim životnim aktivnostima i obavezama.

Mislim da treba pričati o raku jer time dajemo podršku ljudima koji se sada liječe od ove bolesti. I još jedna jako bitna stvar: RAK NIJE BAUK!”

Ustupljeno Al Jazeeri

Mi danas sa svakom osobom koja se susretne s tom lošom preprekom u životu i koja želi razgovor sjednemo i popričamo. To je veoma urodilo plodom i osobe s kojima razgovaramo priznaju to, a i mi sami vidimo da to pomaže. Udruženje jako mnogo pomaže, dosta se usavršilo, nudi smještaj za djecu i roditelje iz drugih gradova i daje im pomoć da sve prođu uz što manje boli i novčanih poteškoća.

Društvo je jako malo svjesno da ove bolesti pogađaju mlade osobe i zato mi, koji smo to prošli, danas sve više pričamo o tome i radimo dosta na tome da se društvo što više informiše o tome da mladi obolijevaju od raka. Udruženje pomaže u mnogo segmenata i u toku liječenja, a i poslije, jer ostaje kontakt s osobama koje su to prošle i u bilo kojem pogledu i problemu spremni su pomoći.”

Muhamed Mahmić, Kakanj, 21: ‘Davali su mi 5% šansi da ću preživjeti’

“Moja dijagnoza je Ewingov sarkom, između TH-10 i 11 pršljena (tj. karcinom na grudnoj kičmi). Moja borba trajala je jako dugo s obzirom na to da nisu mogli odmah na početku ustanoviti o čemu je riječ, a počela je početkom 2006 godine.

Nakon saznanja da je u pitanju rak ostao sam u bolnici i nastupila je borba. Moje liječenje imalo je četiri faze: operaciju, zatim zračenje, hemoterapije i u sklopu cijelog liječenja bile su fizikalne terapije, jer sam bio nepokretan.

Tok mog liječenja bio je veoma komplikovan i trajao je godinu i tri mjeseca. Najteži dio borbe bio mi je onaj kad sam saznao da su male šanse da ću preživjeti; davali su mi 5% šansi za izlječenje. To je bilo jako šokantno, ne samo za mene nego i za moje roditelje, koji su mi jako pomagali u toj borbi, kao i cijela porodica.

Kad sam bio u bolnici, nije bilo mnogo onih koji su dotad prošli liječenje i nije ih mnogo posjećivalo odjel. Ali s njihovim dolaskom dolazi i energija koja nam pomaže da se borimo s tom opakom bolešću i vidimo da je izlječiva i to nam daje još veći motiv.

Ustupljeno Al Jazeeri

U vrijeme kad sam se liječio nastalo je udruženje, ali nije bilo u funkciji. Malo je ljudi znalo da ono i postoji. Tek s dolaskom nove uprave udruženje se pokrenulo i jako mnogo pomaže djeci koja se liječe, kao i roditeljima te djece.

Društvo baš i nije svjesno koliko mladih obolijeva od raznih vrsta tumora, ali mi pokušavamo povećati svijest o tome jer je jako bitno da ljudi shvate da nije bitno koja je bolest u pitanju već da je izlječiva.

Također, u sklopu Udruženja ‘Srce za djecu koja boluju od raka’ ima i grupa MladiCe. To je grupa mladih ljudi koja je pobijedila neku vrstu raka. Naša grupa ne bi mogla funkcionisati bez udruženja koje nam pomaže na mnogo načina, ali i mi se trudimo koliko god smo u mogućnosti pomoći njima.”

Emina Smajić, Visoko, 19: ‘Prijetila mi je amputacija noge’

Ustupljeno Al Jazeeri

“Trenutno sam student Zdravstvenih studija u Sarajevu, a kao 13-godišnjakinja upoznala sam se s bolnicom, bolničkim krevetom i opakom bolešću – rak desnog koljena (osteosarkom).

Nakon što je ustanovljeno od čega bolujem, doktori su tu vijest saopćili mom ocu bez pozitivnih prognoza, prijetila mi je amputacija noge. Intenzivna borba s rakom trajala je tri godine s hemoterapijama u Sarajevu i operacijom u Italiji.

Priznajem: najteži period mog odrastanja, najteže djetinjstvo. Nikad nisam podnosila udaljenost između mene i moje porodice, za sve sam se borila krvnički, samo sam bila preosjetljiva na roditelje i brata. Oni su mi bili najveća podrška; teško je naviknuti se na samoću poslije zajednice. Teško mi je bilo da jedem sama u bolničkoj sobi, nekada nisam nikada ni jela, većinu vremena provodila sam na pretragama, a ako sam imala slobodno, onda sam spavala.

Ali, sad shvatam da sve ima svoje razloge. Bog ti nešto dadne, nešto ti oduzme, a u svemu tome važno je ostati jak i boriti se do kraja! Danas slavim! Slavim pobjedu! Pobjedu do koje je teško bilo doći. Jaču bitku nisam pobijedila i rijetkost je, ali ko je pobijedi zna kakav je osjećaj. Pobijedila sam rak, a sad pomažem drugima.

U vrijeme dok sam se ja liječila nisam poznavala nikoga ko je prije mene bolovao od slične dijagnoze, kako bi me bar malo uputio u situaciju koju sam prolazila. A znači… Mnogo znači kad ležiš u bolničkom krevetu i brojiš dane, zavaravaš sebe da će uskoro sve biti gotovo. Ti provedeš tu još godinu dana, pa kad ti u onom trenutku posustajanja neko pokuca na vrata sa slatkišima i igračkama i tada shvatiš da nisi sam…

Dođe ti neko ko se zove MLADICA – mladi izliječen od raka i onda ponovo dobiješ vjetar u leđa i nastaviš ploviti svojim pustolovinama hemoterapije, braunile i magnetne rezonance.

Udruženje ‘Srce za djecu’ osnovano je poslije mog izlječenja. Tada sam se prvi put susrela s njima i počeli smo raditi na raznoraznim projektima kako bi oboljeli, a i sami građani čuli za našu inicijativu, jer su nam volonteri uvijek dobro došli.

Udruženje je tu da pomogne u toku liječenja s boravkom porodice ako ne dolaze iz Sarajeva, pomoć pri prikupljanju sredstava u slučaju da dolazi do operacije, stalno imaju radionice u Roditeljskoj kući, gdje djeca, kada se vrate s terapije, provode dosta vremena.

Uz svoje MladiCe osjećam se duplo jače. Mi dijelimo istu ljubav, istu energiju, istu snagu. Kad se ujedinimo, tada smo najjači! Svi kao jedno, a kao pojedinci svaki na svoj način poseban.”

Lamija Adilović, Sarajevo, 19: ‘Bolest kao iskušenje’

“Nakon uspješno završene gimnazije, kao jedna od učenica generacije, upisala sam se na Filozofski fakultet, Odsjek psihologija.

Moja priča počinje 2013. godine kada sam otkrila da bolujem od raka limfnih čvorova, tačnije od ne-Hodgkinovog limfoma. U pitanju je bio treći stadij, a tada sam bila učenica devetog razreda osnovne škole. U bolnicu sam legla 1. aprila, malo prije završetka svog osnovnog školovanja.

Kao djevojčici, veoma mi je teško pala sama bolest, kao i taj strašni gubitak kose. Također, veoma mi je teško palo odvajanje od prijatelja iz razreda, naročito jer je bio kraj osnovne škole. Na početku nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazim, nisam shvatala težinu bolesti. Međutim, kad sam počela primati hemoterapije i kad su me počeli obuzimati nesnošljivi bolovi, postajala sam svjesnija šta rak zapravo znači.

Hemoterapije sam primala šest mjeseci, koji su mi se činili kao dugih šest godina, jer je moje liječenje bilo izuzetno komplikovano. Tokom liječenja sam oboljela od još nekoliko pratećih bolesti koje rak donosi sa sobom. Gotovo dva mjeseca bila sam nepokretna. Nakon toga sam bila godinu i po na terapiji održavanja. Doktori su prognozirali ono najgore, nisu vjerovali da ću uspjeti preživjeti.

Ustupljeno Al Jazeeri

Međutim, ja sam vjerovala u uspjeh. Nikad nisam sebi dopustila da posustanem, koliko god teška situacija bila. Uvijek sam bila pozitivna i optimistična, a ta psihička snaga zapravo je najbitnija. Kad su doktori počeli pripremati moju porodicu za moju smrt, tada sam sebi rekla: ‘Ja to mogu, rak nije jači od mene!’

Trudila sam se svim silama da stanem na svoje noge, prohodam i oporavim se. Malo-pomalo, moje stanje počelo se poboljšavati. Doktori i medicinske sestre bili su u čudu zbog naglog poboljšanja mog stanja i nalaza. Nikad nisam gubila nadu, čak ni onda kad je bilo najteže. Uspjela sam pobijediti samu sebe!

Posljednju hemoterapiju primila sam 30. augusta i nakon toga sam se upisala u srednju školu i nastavila koračati hrabrim koracima stazom svog života. Potom sam išla u Istanbul da bih posebnim medicinskim aparatima provjerila jesam li izliječena i nalazi su, hvala dragom Bogu, pokazali sve najbolje.

Svoju bolest oduvijek sam smatrala iskušenjem, nikad kaznom. To mi je veoma pomoglo u samom procesu liječenja. Također, bolest me potakla na zrelije razmišljanje i da shvatim da u životu nisu bitne male stvari, kojima se većina nas okupira.

Svim ljudima koji se trenutno nalaze u fazi borbe s ovom opakom bolešću poručujem da apsolutno nikad ne smiju posustati. Posustajanje i odustajanje je zabranjeno! Najbitnija je psihička snaga i volja, to je ono što nas vodi do uspješnog cilja. Vjera, nada i strpljenje. Šaljem vam svima mnogo ljubavi i poručujem: zauvijek budite zahvalni na svom zdravlju jer ono je, ipak, najveće bogatstvo.”

(Kakanj-X/Izvor: Al Jazeera/Autor: Ibrahim Sofić)

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Ne slažeš se? Komentariši

avatar
wpDiscuz