Ispovijest Banjalučanina koji je pogođen u glavu zalutalim metkom

Februarsko predvečerje ‘96 godine, vremenski blisko potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Dok se prostorijama toplog doma širi miris ispečenih bakinih kokica, četrnaestogodišnji dječak uzima šaku kokica u hodu, i hitro odlazi da se sanka na obližnje brdo. Sad kad je rat valjda prestao.

Ali, zalutali metak je to veče pronašao svoju metu. I tada je počela prava borba za ovog dječaka. Borba sa životom i borba za život, piše Banjaluka.com.

Danas ovaj mladi čovjek ima 36 godina. Ima volju za životom, za druženjem, za poslom, za bračnom zajednicom i potomstvom. I ima epilepsiju, kao posljedicu rikošeta, koji je tada svoje mjesto našao u njegovoj dječijoj glavi.

“Tada me u snijegu, ranjenog, pronašao jedan čovjek. U pratnji EUFOR-a, helikopterom sam prevezen u Hrvatsku, u pratnji oca, a operisan na Trogiru, jer se kod nas takav operativni zahvat na mozgu nije mogao obaviti”, započeo je svoju priču Davor Vukosavljević.

Osoba koja je tu večer ispalila metak, nikada nije pronađena. Policija ovaj slučaj nije istražila do kraja, a Davor je rekao da to lice ne bi teretili zbog tog rikošeta. Nesretan slučaj. Samo bi im dobro došla djelimična pomoć, kako bi lakše izašli na kraj, bar sa troškovima liječenja.

“Imao sam amneziju prva dva mjeseca, a toliko mi je trebalo i da prohodam. Na liječenju sam bio u Igalu oko pet mjeseci. Najbolnije mi je bilo što tada nisam znao ni da mi je majka – majka, takođe za prijatelje iz razreda sam mislio da su to neki klinci iz ulice. Morao sam ponovo učiti slova, brojeve, čitanje, pisanje, računske operacije. Morao sam napraviti tada po drugi put u životu prve korake u svemu”, priča Davor.

Kao posljedica ranjavanja nastupila je epilepsija, ali parcijalna. Međutim pričajući o ovoj bolesti, kaže da mu je teže zbog toga kakav odnos drugi ljudi imaju prema oboljelim od epilepsije, nego zbog same bolesti.

Po lijek u Sloveniju

Kaže da se kod nas ne priča dovoljno o ovoj temi u društvu, niti im država pomaže. Neki lijekovi koje koriste pokriva Fond, dok druge ne mogu kupiti u BiH. Tako lijek Frisium, može nabaviti tek u Sloveniji, priča Davor.

Budući da u Banjoj Luci ne postoji Udruženje oboljelih od epilepsije, on kaže da bi u narednom periodu volio da ga osnuje, ali da prije toga želi podići svijest u javnosti o ovoj bolesti, jer je epilepsija bolest kao i bilo koja druga, a stvar je samo u tome kako se nosite sa tim. Iz tog razloga je osnovao i Facebook grupu, u kojoj vrše razmjene iskustava, postavljaju ohrabrujuće poruke i više govore o ovoj temi.

Kaže da je dosad bio zaposlen par godina. Također ide na plivanje, vježba u teretani i radi sve ono što rade i osobe koje nisu oboljele. Doduše, potreban mu je nadzor, ali uz smješak odgovara da ga to ne sprečava da živi život onako kako zaslužuje.

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

avatar