Intervju sa Kakanjkom Azeminom Krehić. Buduća nada bh. književnosti ?!

0

Intervju  sa  našom sugrađankom Azeminom Krehić, pjesnikinjom, u cilju podsticanja neafirmisanih pisaca i njihovog književnog stvaralaštva.

Poštovana Azemina, kada se u Vama probudila ljubav prema poeziji?

 

Od prvih susreta sa knjigama javljala se ljubav prema poeziji. Već sada je poezija postala potreba. Poezija je sveprisutna u svakom segmentu mog života.

Postalo mi je nekako nepojmljivo da osjećaj, misao, prizor, ili događaj koji je na mene imao utjecaj u bilo kojem smislu, ne prenesem na papir. Tada pokušam da donekle prikažem dubinu toga što sam osjetila  i izazovem slike u glavi dok se stihovi redaju i čitaju.

 

Kada ste odlučili da pišete poeziju?

 

Zapravo nikad i nisam. Sve je teklo spontano. Prije mnogo rijeđe, vremenom samo od sebe je prirodnim tokom preraslo u svakodnevno pisanje.

Da li ste imali neke književne uzore?

 

Da. Naravno. Mnogo volim da čitam i čitam svakodnevno. Volim djela perzijskih pjesnika i ona imaju veliki utjecaj na mene. Od sedme godine zaljubljena sam u poeziju i Mehmedalije Maka Dizdara. Također, poezija Admirala Mahića je nešto jedinstveno i što se čita  u posebnim dahovima.

Međutim, najveći književni uzor mi je Nedžad Ibrišimović. Pisac koji je klesao sjene. Od svega je umio načiniti čudo, pa tako, čini mi se do posljednjeg dana svog života u ovoj prolaznosti.

 

Da li ste već dobili neka priznanja za svoju poeziju?

 

Priznanja već ima, iako je relativno kratko vrijeme otkad ja uopće iznosim svoju poeziju u javnost. Prvo sam objavljivana na književnim portalima kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj i Srbiji, nakon toga je uslijedilo sve ostalo.

Moje pjesme su objavljene u beogradskom časopisu za umjetnost i kulturu „Zvezdani kolodvor“, zatim u neovisnom časopisu za književnu prošlost i budućnost BiH „Naslijeđe“, te u časopisu za filozofiju i gnozu „Živa Baština“.

Moja pjesma „Kozmopolitizam kao privid“ je ušla u zbornik pjesama „Mostovi svjetlosti“.

Također, od 600 pristiglih radova, moju pjesmu „Smrt“ žiri je odabrao za knjigu pjesama „101 najljepša pjesma“  povodom 101. godišnjice smrti pjesnika Muse Ćazima Ćatića.

Također moja poezija je odabrana da bude u međunarodnom zborniku „Pjesme i priče 2017“.

Pjesma „Arheološki vodič kroz sjećanja“ je odabrana za zbornik poetskih i proznih radova „Paralelni svjetovi“.

Posebno me raduje jer je i moja zbirka poezije „In obsessiam“ dobila pohvalu za kreativni doprinos manifestaciji 8. KNS međunarodnih književnih susreta, 2017.

A što se tiče nagrada, osvojila sam treća mjesta na međunarodnim književnim festivalima;

Joan Flora

Rade Tomić

Vojislav Despotov, i

Janoš Siveri.

I dobitnica sam također, druge nagrade međunarodnog festivala Rade Tomić, Novi Sad, 2017.

 

Da li će se poezija mnogo više čitati i pisati u budućnosti? Kako vidite budućnost poezije?

 

Poezija je marginalna. Ona se već mnogo piše. Što se tiče čitanja i razumijevanja, ne mogu isto da tvrdim. Mislim da će i ostati marginalna.

Gdje vidiš sebe na književnoj sceni?

 

Ne razmišljam mnogo o tome. Ja još učim pisati.

 

Odakle ćeš u budućnosti crpiti inspiraciju?

 

Poezija je nadahnuće. Nije posuda sa dnom. Ne ispija se olahko.

Poeziju živiš, voliš, u svemu je pronađeš.

Baš kao kada voliš nekog, u svemu tražiš djelić te osobe. I nije ti teško pomisliti da će tako biti cijeli život, ko zna, možda i vječnost.

Poezija je nadahnuće.

Ona je Ljubav.

Iz te maštrafe ko pije vječno žedan bude i za njom poseže.

 

Azemina, hvala na izdvojenom vremenu.

 

Najljepša hvala Vama na podršci.

 


Azemina Krehić rođena je 1992. u Metkoviću. Osnovnu i srednju školu završila u Kaknju. Dobitnica je nekoliko nagrada festivala

Studentica Pravnog fakulteta u Zenici.


 

U nastavku pogledajte neke od Azemininih pjesama.

 

ARHEOLOŠKI VODIČ KROZ SJEĆANJA

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne

Kada ni rođen nisam bio

Vidio sam kako se alkatmeri povijaju i kako je jecajući

u dlanove zario lice Mehmed Ibrahimov

Stari Ibrahim decenijama u berzahu čeka proživljenja

Dok Mehmed čeka smrt da u mezaru, u tabhanskom sokaku

osjeti miris, i čvrstinu korijenja đula i melekše

 

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne

Kada ni rođen nisam bio

Vidio sam da zarivenog lica u dlanove pune žuljeva

Zaspao je Ibrahimov

 

Mehmed Ispod sklopljenih kapaka nazirali su se mirisi behara

I toplo lice majke koju dugo već nije usnio:

O Mehmede, čedo moje,

Šta je ruhu moj, kako ti ašik da ne osjetiš proljeće (?)

 

Majko, zaprljan od grijeha, od ljudi ovisan

Vid mi se zamaglio, nit sam šta osjetio nit vidio

Ja sam suho drvo, jesen kasna bez plodova svojih

O Mehmede, čedo moje

Znaš da je hajr kad majku usniješ

Deder u zadnjoj trećini noći prostri pustećiju

Kičmu savijaj, rukama koljena obuhvati

I glava uvijek nek ti uspravna, sem tada, stoji (!)

 

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne

Kada ni rođen nisam bio

Vidio sam Mehmeda

 

U tabhanskom sokaku leži, nišan mu uspravan

Nestalo je ono što se vremenom i prostorom zvalo

Ostaje da se obećanja ne smiju prekršiti Nikada ( ! )


TAJNA BROJA SEDAM

Oči su ti bunari u kojim se i danju,
kao i noću, vide zvijezde

Ja svoj osjećaj znam, ali,
ne znam, kidaju li se poslije smrti
sve veze ?

Ne kazuj ništa (!)
( Poznaješ me dovoljno, kazuj mi !
Ti znaš da želim čuti da ćeš i tamo mene odabrati ! )

Smrt je neminovan slap nepoznatog.
Čovjek pada sa ruba.
( Ja čekam, kazuj mi ! )

Ne kazuj sedam ako tu težinu ne želiš podnijeti (!)
Sedam je dovoljno.
Sedam je sazrelo.
Sedam je štit.
Sedam je strah.
Sedam je Milost.
Sedam je gnjev.

Kroz sedam slojeva zemlje ne želiš proći.
Sedam nebeskih kapija želiš otključati.

Znaš li…

Oči su ti bunari u kojim se i danju,
kao i noću, vide zvijezde

Širi se miris lipe
u njenom hladu starac naglas čita Ibn – Arebijeve
stihove;

Zaklinjem se stvarnošću ljubavi
da je Ljubav uzrok svih ljubavi.


DOBRI

Prerušen u bijelu pticu
noćas si uzdigao se iznad grada

Utrnula je svjetiljka tvog uma
Gazijo srca

Dobri sinovi Ademovi
u bolu za tobom ruhovima su sjedinjeni

Na mudroj tvojoj misli
na modroj Njegovoj vodi

Na pogled u srce roba kojeg On voli

Tvoja djela su te uzvisila Gazi
nad taštinom i prahom zemnim


DVA PJESNIKA I HERAKLIT
( K., B.Š.  i Heraklitu  )

Ulazim u nepoznatu dimenziju,
U koju je zatvoren prolaz za mnoge.
Čudom se čudim
kako uđoh !

Unutra,
u  svijetloj sobi, na divanu,
sjede dva pjesnika.
Ovaj drugi bješe predviđanje prvog.
Najzad se sretoše.
I raspravljaju o onome koji se u Seleukiji
pojavio u večernjem času.

Iza odškrinutih vrata vrebaju sumnjive žene,
U očima im pohota.
Ta, one bi da budu metrese ovih kraljeva razuma.

A između dva visoka luka prostorije,
sada osvijetljen i ne tako Mračan, stoji Heraklit,
i prosipa pijesak iz šake, govoreći;

Besmrtni su smrtni
a smrtni besmrtni…


KOZMOPOLITIZAM KAO PRIVID

Slika jučerašnja

Sjediš u mojoj avliji,
na mome kamenu.

Potom,
bereš moje smokve.
I dok ti svježe mlijeko klizi niz prste,
kazuješ mi da Bog nije postavio granice među ljudima,
već ljudi sami.

Slika današnja

Provaljuješ u moju avliju,
razbijaš moj kamen,
podrezuješ moje stablo smokve,
i dok ti znoj i gnijev izbijaju iz tijela,
ti urlaš, progoniš me,
kuću mi pališ,
i dom moj ništiš.

Slika sutrašnja

Sjedim na tuđem kamenu,
bez igdje ičega,
pitajući se;
kakve si to granice u svojoj glavi postavio ?
Šta si mi to uradio ?
Otkud ti samo pravo ?

pričekajte...

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Ne slažeš se? Komentariši

avatar
wpDiscuz