„Ako je moj otac bio spreman otići u rov, ko sam onda ja da tek tako odustanem?“
Odrastao sam na području općine Srebrenik, u malom mjestu koje je nekada bilo prijestolnica Bosanskog kraljevstva, a danas jedva ima područnu školu. Kao redari u toj područnoj školi smo ložili vatru iako smo bili u najranijim godinama osnovne škole. Ne treba posebno naglašavati da su prilike za napredak bile izuzetno limitirane od samog početka života. Nije bilo besplatnih kurseva (niti ih je ko mogao držati), klubova, ali i općenito atmosfere da se iz jednog takvog mjesta može išta značajnije uraditi.
Ipak, s ponosom kažem da sam dijete “običnih ljudi” koji su suprotno dominantnom mentalitetu i pogledu na život vjerovali da njihova djeca mogu završiti fakultet (što je za takvo mjesto samo po sebi predstavljalo uspjeh) i nekada postati “nešto”, šta god to značilo“, kaže Ismail Ćidić.
Ovaj mladi magistrant prestižnog Duke univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama još je jedan od hiljada uspješnih ljudi koji je svoje kvalitete dokazao na svjetskoj sceni.
Završio sam studij političkih nauka na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, a nedavno sam završio i master studij na prestižnom univerzitetu Duke u SAD.
Studij na IUS-u mi je poslužio kao odličan temelj za studij u Americi jer sam imao priliku blisko raditi s odličnim domaćim profesorima, posebno s dr. Emirom Suljagićem, te baviti se studentskim aktivizmom kao predsjednik Studentskog parlamenta“, priča nam dalje Ćidić.
Navodi i da mu je studij na univerzitetu Duke bio je odlična prilika da upozna američki sistem obrazovanja na ovom nivou, ali i da se suoči s mnogim ličnim izazovima koje je sebi postavio.
Imao sam veliku sreću što sam u toku te dvije godine koje je dominantno obilježila pandemija radio s vrhunskim profesorima, posebno s dr. Johnom Aldrichem, jednim od najutjecajnijih i najcitiranijih američkih profesora političkih nauka ikad, na svom završnom radu o ulozi senatora Joe Bidena u kreiranju američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini tokom agresije i genocida“, ističe on.
Ćudić je sada Don Lavoie Fellow na univerzitetu George Mason, a vodi i organizaciju Bosnian Advocacy Center kroz koju, zajedno sa svojim kolegama, nastoji promovirati i zastupati interese Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama, stranim vladama i međunarodnim medijima.
U sistemu kakav je naš, da bi se došlo do ičega „značajnijeg“ morate biti najbolji ili među najboljima iako i to nekada ne garantira ništa.
Srećom, imao sam priliku raditi s odličnim ljudima, posebno u Behram-begovoj medresi u Tuzli, koji su prepoznavali moj trud i rad, usmjeravali me, pomagali i imali istu želju kao i ja da se određeni ciljevi ostvare.
Sve ono što radim je na ovaj ili onaj način vezano za Bosnu i Hercegovinu.
Razlog zašto sam otišao vani na studij jeste želja za napretkom kako bih jednog dana mogao dati doprinos našem društvu. Također, razlog zašto smo pokrenuli organizaciju Bosnian Advocacy Center jeste što se interesi naše države vrlo slabo zastupaju vani. Mnoge diplomate rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, oni koji su “pro- bosanski” nastrojeni često su limitiranih vještina, a sve se to dešava dok se unutar Bosne i Hercegovine više priča o upravnim odborima “vodovoda i elektroprivrede”, nego o ključnim, strateškim pitanjima“, kaže on.
Upitan da li je zainteresiran za politički angažman, odgovara da mu to nije u fokusu.
Objašnjava da se ne osjeća spremnim za takav posao, ali i da u trenutnom konglomeratu partija i organizacija u BiH ne vidi neku koja bi ga privukla
„”Plafon” naših političkih opcija jeste “biti bolji od najgoreg.”
Tako se ljestvica iznova spušta niže jer biti bolji od najgoreg i nije neki uspjeh, posebno kada se oni najgori iznova smjenjuju na dnu.
Rekao bih da tu narod najviše ispašta, ali se onda sjetim godišnje rang liste najpopularnijih pretraga na YouTubeu iz Bosne i Hercegovine koje isključivo obuhvataju najogavnije “reality programe”, pa onda zaključim da trenutno i ne zaslužujemo bolje.
Ipak, po prirodi sam optimista koji je svjestan stanja na terenu, ali koji vjeruje da može i mora doći do promjena na bolje. To znači i da vjerujem da će s našim mlađim generacijama, ako Bog da, doći promjena na ovaj ili onaj način. Ako ne aktivizmom, onda sigurno prirodnim, biološkim putem. Pitanje je samo da li ćemo iskoristiti te promjene kada one uslijede“, objašnjava Ćudić.
U BiH se želi vratiti.
Upitan zašto, daje jednostavan odgovor – nikada, veli nije imao želju samo “ostaviti” stvari kakve jesu u domovini i otići vani u neki uređeniji sistem.
- Namjera i planovi za odlaskom vani bili su privremeni i usmjereni prije svega na skupljanje znanja, vještina i iskustava. Supruga Alma i ja smo sličnog razmišljanja po tom pitanju – da bi se nešto uradilo u domovini, moramo probati, ali ne jednom, dva ili pet puta. U sistemu i društvu kakvo mi imamo vjerovatno moramo imati desetine i stotine pokušaja kako bi se nešto promijenilo. U cijelom tom procesu, puno toga se mora i žrtvovati, ali ako vjerujemo u krajnji cilj, onda sve dobije svoj smisao. Kada god razmišljam o ovim temama, dođem do sljedećeg pitanja: ako je moj otac bio spreman otići u rov, ko sam onda ja da tek tako odustanem?
Apsolutno razumijem kolege i prijatelje koji ostavljaju sve i odlaze. Cijeli život sam proveo u tom sistemu i razumijem izazove i nedaće, posebno kada život pokuca na vrata, piše Politicki.ba.
Moja poruka ovdje se prije svega odnosi na pokušaje i želju da se nešto uradi“, navodi dalje naš sagovornik.
Upitan šta zamjera Bosancima i Hercegovcima, gdje god da se nalaze, on odgovara:
Ljudima u Bosni i Hercegovini ili općenito našem narodu gdje god se nalazio (a i sam sam dio tog naroda), posebno zamjeram to što idealiziramo, pa čak i idoliziramo najgore, a ponižavamo, sputavamo i obeshrabrujemo najbolje. Zato i ne osjećam previše srdžbe prema političarima jer su ih naše majke i očevi “podigli”, narod izglasao i podržao, te na kraju ostavio na vlasti. Nisu došli s Marsa, nego su dio nas i mi smo, očigledno, zadovoljni njima dok na hiljade onih boljih i najboljih doživljajaju ponižavanja i uvrede. Ipak, vjerujem da se taj pristup polahko mijenja s mlađim generacijama koje imaju više prilika da upoznaju svijet i vide naše stvarno mjesto u ovom velikom svijetu.
Druga stvar koju nam zamjeram jeste da smo stvorili narativ o tome da šta god je naše, od obrazovanja do industrije, nije kvalitetno, a da je samo ono što je vani dobro ili najbolje.
Kada govorimo o uspješnim primjerima izvan Bosne i Hercegovine ne postavimo pitanje odakle su ti ljudi došli, ko ih je ranije odškolovao, kako su uopće mogli doći do nečega vani ako kod nas „ništa ne valja.“
Ne kažem da su stvari kod nas najbolje, ni blizu, ali nisu ni najgore.
Moramo imati balansiranu priču“, zaključuje Ćudić.
