Fahrudin Ćatović: Probudio sam se u mrtvačnici pa su me vratili u operacionu salu

Kada bi se snimao film baziran na životu Fahrudina Ćatovića, jednog od najmlađih dobitnika ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“, a danas uspješnog biznismena i jedinog bosanskohercegovačkog predstavnika u “handcyclingu”, mogao bi se svrstati u žanr naučne fantastike, piše Dnevni avaz.

Bosanski rekord

Sa 15 godina ovaj rođeni Brčak, koji je više od dvije decenije stanovnik Sarajeva, proživio je nezamislivo – pet ranjavanja, dvije kliničke smrti… U Fojnici je u julu 1993. od gelera granate koja je pala u njegovoj neposrednoj blizini ostao bez obje noge. Pripadnici Armije BiH pamte ga kao neustrašivog borca “Crnih labudova”, u čije je redove pristupio sa 14 godina, ljubitelji muzike u regionu kao menadžera “Zabranjenog pušenja”, koji se pojavljuje i u spotu za pjesmu „Počasna salva”. Ćatović je danas izvršni direktor poslovnog portala ekapija.ba, a nedavno se okušao i u sportu. Sigurno je da bi na njega bili ponosni rahmetli roditelji Muša i Smajo, kao što su sada ostala familija i prijatelji.

Iako bi mnogi poklekli pred brojnim izazovima koje je život pred njega stavljao, Ćatović s osmijehom i pozitivnom energijom pristupa svemu, i, što je njegova najbolja karakterna crta – zna se našaliti na svoj račun. Ovom, prije svega, hrabrom čovjeku ne nedostaje entuzijazma. Naročito kada je u pitanju njegova nova ljubav – sport. – Okušao sam se u “handcyclingu”, biciklizmu koji je namijenjen osobama s invaliditetom. Prvi sam u Bosni i Hercegovini, ne zato što sam najbolji, već što sam jedini. Na nedavno održanom 19. ljubljanskom maratonu, 41.195 metara prešao sam u vremenu od dva sata i 18 minuta. To je bh. rekord, koji imam namjeru oboriti barem još nekoliko puta – s osmijehom na licu govori nam uvijek raspoloženi 36- godišnji Ćatović.

[doptg id=”84″]

Kako kaže, ne trpi pasivnost, a sport ga je oduvijek zanimao, naročito biciklizam. – Između skijanja i biciklizma odabrao sam ovo drugo. Skijanje je mnogo zahtjevniji i skuplji sport, a naše olimpijske planine nisu spremne za normalne skijaše, a kamoli za ljude s posebnim potrebama. Sada treniram na relaciji Ilidži – Hrasnica, tu je najzgodnije na području Kantona Sarajevo. Probao sam i na aleji na Vrelu Bosne, ali nije išlo zbog velike koncentracije rupa, ali i ljudi. Strah me je da nekog ne pregazim – u šali kaže Fahro. Skup sport “Handcycling” prilično je skup sport. Profesionalni bicikl košta oko 10.000 eura. Ćatović se ipak ne predaje lako, a za nastavak bavljenja ovim sportom ima velike planove. – Bicikl na kojem sam se takmičio u Ljubljani košta oko 10.000 KM. To je isto kao da se Golfom 2 Mujo u garaži na Alipašinom priprema za utrku Formule 1. Ipak, izlazim kao moralni pobjednik i to me tjera da još više treniram i radim. Najbliži snovi su izlazak na Evropsko prvenstvo, a ako Bog da, i to će se desiti. Najteže mi je dobiti licence za vožnju. Nadam se da ćemo i to riješiti. Moram registrirati klub, osnovati savez… To sve nema logike, jer sam individualac i trenutno jedini takmičar iz BiH. Nadam se da neću biti jedini, želim animirati i druge, da na ovaj način ljudi s invaliditetom dobiju priliku da se uključe u sport. Da to bude njihov prostor – govori Ćatić. Njegova nesreća, kao i većine ljudi u BiH, krenula je s početkom agresije, koji ga je kao 14-godišnjaka zatekao u glavnom gradu. – Godine 1993. ranjen sam po peti put u Fojnici, tada od granate. Vraćali smo se s terena kasno navečer u bazu. Bilo je juli, kada se moj život promijenio iz temelja. Prije toga sam imao četiri ranjavanja, ali su se ona završila bez ozbiljnih posljedica. Ipak, peto mi je bilo skoro kobno. Sjećam se velikog praska, detonacije i velike boli. Nakon toga sve mi je bilo u nekim blicevima – kaže naš „Zlatni ljiljan“.

Prisjećajući se najgoreg dana u životu, konstatira da se prava i najteža borba, ona psihološka, odvijala u godinama koje su uslijedile. – Preživio sam dvije kliničke smrti. U jednom trenutku sam se probudio u mrtvačnici. Opet su me vratili u operacionu salu. Poslije amputacije i oporavka nogu krenula je rehabilitacija u društvo. Do tada sam bio vojnik i imao jedan način života. Sve se promijenilo, trebao sam se adaptirati na civilni život, koji je sušta suprotnost svega do tada. Moja profesionalna vojna karijera se završila. Imao sam 15 godina, školovanje sam nastavio u ratnim vremenima. Išao sam u srednju školu u Sokolović-Koloniji – kaže nam Ćatović. Veliki borac Iako jako mlad, Fahrudin je brzo shvatio posljedice onoga što ga je zadesilo te uspio razlučiti šta želi dalje u svom životu. Odlučio je izvući samo pozitivno. – Nikada se nisam predavao. Ostao sam borac, kao 1992. godine. Neizmjerno sam zahvalan kolegama i prijateljima koji su mi u teškim vremenima pomogli da prebrodim sve i da se uspješno rehabilitujem u društvo – govori Ćatović.

Nakon upoznavanja s liderom “Zabranjenog pušenja” Sejom Seksonom dobio je ponudu za posao u muzičkom svijetu i profilirao se kao estradni menadžer. No, ljubav je donijela nove promjene… – Počeo se družiti sa Sulom, a potom i raditi. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Stalno smo putovali i radili koncerte. Čast mi je bilo biti dio te ekipe. Dosta sam naučio kroz rad s “Pušenjem”. To je veliko životno iskustvo, koje je doprinijelo izgradnji moje ličnosti. Nakon toga došla je ozbiljnija faza u životu. Odlučio sam da se ženim i tada sam došao do zaključka da se moj posao ne uklapa u porodični život. Kada svi rade, vi odmarate, i obratno – ističe Ćatović. Sada je, kaže, samo šaraf u ogromnoj mašini koju pokreće 17 žena. – Sa suprugom Azrom jako uspješno vodim poslovni portal ekapija.ba. Tu trošim svoje slobodno vrijeme. Zadovoljan sam poslom, tu sam uvijek moralna podrška. Jedini sam muškarac, tako da imam privilegiran položaj – u šali kaže Fahro. U Fojnicu, mjesto koje je odredilo njegov životni put, prvi put je otišao 15 godina nakon nesreće, uprkos odbojnosti i strahu.

– U Fojnicu sam otišao tek kada su propisali da moram u banju. Dosta vremena sam razmišljao. Ipak, pristao sam na nagovor supruge. Sada odemo tamo jako često – kaže Ćatović. Kao veliki borac uvijek pokušava što više normalizirati život. – Prije nekoliko godina sam u Sloveniji i uradio proteze. Počeo sam hodati uz pomoć štaka, ali tada su nastupile komplikacije i odustao sam od daljnjih pokušaja – kaže Ćatović. Tri babine princeze Sa suprugom Azrom, za koju kaže da je stub porodice i kuće, ima kćerke Adnu, Asju i Ajnu. – To su babine princeze. Asja i Ajna su bliznakinje i imaju po pet godina. Adna je četiri godine starija. U braku s Azrom sam više od deset godina. Ona je šef u kući. Raspolaže finansijama, brine o ispeglanim košuljama, i svemu ostalom – kaže Ćatović. Ne želim sadaku Želja mu je da u budućnosti osnuje klub i da se “handcyclingom” bavi što više osoba u našoj zemlji. – Hvala Bogu, do sada sam mogao sve sam da finansiram. Ipak, za neki profesionalizam trebat će mi podrška. Ne želim sadaku niti da nekog molim za pomoć. Planiram pokrenuti projekte kojima bih osigurao dio sredstava. Nadam se da će ova ideja naići na razumijevanje kod nadležnih. Želja mi je da BiH predstavljam na evropskim i svjetskim takmičenjima, a potom svoje iskustvo prenosim na mlađe. Nadam se da će to prepoznati neki od vrhunskih sportista u našoj zemlji i pružiti nam podršku – kaže Fahrudin. Upoznati Zanardija Ćatović bi volio upoznati Italijana Aleksa Zanardija (Alex), nekada čuvenog vozača Formule 1, koji je, nakon što je u nesreći na utrci ostao bez nogu, već nekoliko godina prvo ime u “handcyclingu”. – On je svjetski prvak. Skrenuo je svojim angažmanom na ovaj sport – kaže Fahrudin. Sjećam se velikog praska, detonacije i velike boli. Nakon toga sve mi je bilo u nekim blicevima.

(Dnevni avaz/Autor: D.Zeba/Foto: I.šebalj)

Možda vam se svidi

Comments are closed.