8 C
Kakanj
Srijeda, 20 Januara, 2021

Dvadeset godina od smrti prvog kakanjskog žurnaliste: RADE JOVANOVIĆ NOVINAR STAROGA KOVA

Osim što je bio urednik prvih novina u gradu – „Glasa rudara“ a kasnije i „Kakanjskih novina“, Rade Jovanović je bio i profesionalni utemelj kakanjskog žurnalizma

Piše: Raif Čehajić, publicist

U malom gradu jedan od kriterija za vrednovanje poznatih ljudi je i onaj da li je ta osoba postala prvi profesionalac u svom zanimanju. Takve osobe zahvaljujući usmenoj predaji žive decenijama u svijesti ljudi kao izrazito važne, jer su, eto, postali prvi ljekar, profesor, doktor nauka, inženjer, ekonomist, pravnik i šta sve ne. Tako u slučaju Kaknja generacije ovdašnjih stanovnika pamte – mada možda i nisu bili i prvi – da je u gradu prvi ljekar bio Hamid Simotović, prvi župnik Josip Divić, prvi trener FK „Rudar“ Ivan Hornung, a rukometnog kluba „Kakanj“ Vlado Bandić, prvi školovani slikar Ranko Grabovac, a da je prvi doktor rudarskih nauka postao Luka Radoš itd.

rade-jovanovic
Rade Jovanović

Među tim rijetkim zanimanjima početkom šeste decenije 20. stoljaća bio je i profesionalni novinar koji se prvi put pojavio u Kaknju. Bavili su se neki prosvjetni radnici i općinski službenici ovim poslom onako volonterski, šaljući tekstove tada jedinom dnevnom listu „Oslobođenju“ i Radio Sarajevu, ali školovanih žurnalista nije bilo. I kada je Rudnik te 1961. godine odlučio da pokrene svoju novinu, susreo se sa problemom kadra. Onda se neko iz uprave Rudnika, a možda i neki političar, sjetio da u maglajskom „Natronu“ list uređuje prekaljeni profesionalni novinar Rade Jovanović koji je ovo zvanje stekao u Beogradu na Višoj novinarskoj školi koja je djelovala pri Institutu za novinarstvo. I dovedu kakanjski političari Radeta Jovanovića, Sarajliju rođenog 1922. godine, u grad da pravi rudničke novine.

Iskusni tvornički novinar

Već tada se znalo da je on iskusni tvornički novinar i da se novinarstvom počeo baviti odmah nakon Drugog svjetskog rata, već 1946. godine, u „Sarajevskom dnevniku“, znači provjereni – i profesionalno i politički – kadar, što je u tom periodu bilo veoma značajna karakteristika. Iz „Sarajevskog dnevnika“ Rade Jovanović je prešao u sportski list „Fizička kultura i sport“, što će mu (ne ovaj list nego djelatnost) cijelog radnog vijeka ostati glavna ljubav, mada se nakon te redakcije kraće vrijeme obreo i u dnevniku „Oslobođenje“. Kao što to obično biva s pravim novinarima, i on je u poslu lutao po raznim mjestima i stigao čak u Skoplje (Makedonija), vjerovatno po dekretu, za dopisnika državne novinske agencije Tanjug, da bi se potom ponovo vratio u Bosnu nastavljajući posao u Visokom u kome je osnovao novine „Novi život“. No, tu se ne završava njegov profesionalni izazov, jer će kasnije specijalizirati novinarstvo u fabričkim listovima, prevashodno u zavidovićkoj „Krivaji“, potom u „Borovu“ (u istoimenom hrvatskom gradu) i maglajskom „Natronu“, da bi se napokon osnivanja porodice skrasio u Kaknju, gdje je ostao živjeti do kraja života.

Uspješno je pravio prve novine u Kaknju, istovremeno udarajući čvrste temelje ovoj profesiji u gradu sve dok nije došlo do reorganizacije rudnika u Bosni i Hercegovini, a „Glas rudara“ postao glasilo Srednjobosanskih rudnika uglja u Zenici. Radio je on sve te godine u Zenici, vozareći iz Kaknja, da bi 1979. godine prerastanjem „Glasa rudara“ u „Kakanjske novine“ on opet bio glavni urednik sa sjedištem u Kaknju. Uskoro su se voljom političara ove novine pripojile zeničkoj „Našoj riječi“ a 1986. on odlazi u penziju i na mjestu glavnog urednika zamjenjuje ga Franci Župančić koji je već radio u „Našoj riječi“. „Kakanjske novine“ su izlazile do juna 1993. godine kada su ukinute odlukom općinskog Ratnog predsjedništva.

Kada se danas analizira njegov život i rad u Kaknju, prije svega u „Glasu rudara“, onda je nezobilazna činjenica da je Rade Jovanović bio dosta skromna ličnost i kao novinar i kao ličnost. Stvarnost to zorno potvrđuju. Kad je došao u Kakanj uselio je u prizemlje dvosobnog stana u jednoj od K zgrada u glavnoj ulici i nikad se više nije pomakao odatle, sa gotovo istovjetnim namještajem kojeg je odabrala njegova supruga Ljubica kad su useljavali. Kao novinar radio je sve, bukvalno sve poslove, od pisanja tekstova, njihovog prekucavanja, redigovanja, lektorisanja, špigliranja, odlaska u štampariju na prelom, a nakon izlaska lista raznosio je nekoliko desetaka primjeraka novina svojim prijateljima i saradnicima, pisao izvještaje i pravio spisak honorara itd. A mogao je za mnoge od tih poslova da angažuje druge, jer je Rudnik u to vrijeme imao razne službe, od daktilografa do kurira. A Rade to iz svoje skromnosti nije želio da koristi, iako su svi ti poslovi pripadali redovnom izdavanju novina.

glas-rudara
Naslovnica prvog broja Glasa rudara

Rade Jovanović je u mom novinarskom usmjerenju imao veoma važnu ulogu. Zašto? Pa zato što sam na početku bavljenja ovom profesijom mnogo toga naučio upravo od njega. Evo kako:

Kad je 1. juna 1961. godine pokrenut „Glas rudara“ ja sam već bio saradnik zeničkog lista „Naša riječ“, ali sam se želio ogledati i kao saradnik rudničkog lista. Do tada Radeta nisam poznavao, ali sam ga upoznao u jednom slučajnom susretu na ulici kada sam ga zaustavio i predstavio mu se. Kazao je da dođem sutra u Redakciju koja se nalazila u potkrovlju zgrade zvane Kula, kako bi razgovarali o budućoj saradnji. Pošto sam već ranije od honorara „Naše riječi“ uspio kupiti fotoaparat i svoje tekstove ilustrovati i fotosima, što je u to vrijeme bila prava rijetkost, dobro sam mu došao jer tada u gradu nije bilo fotografa (kasnije će se pojaviti Sarajlija Bakir Kiseljaković i otvoriti radnju u Čobinoj kući), te Ganibegović i Kubura. Nije mi davao da pišem serioznije tekstove jer sam bio tek gimnazijalac, nego neke lakše teme. Kasnije me, nakon što je dobro provjerio moju pismenost i snalažljivost, slao u rudničke pogone na događaje, ili je ponekad i sam išao samnom objašnjavajući mi kako ću i koga da fotografišem. Slao me i na nogometne utakmice „Rudara“ da fotografišem ekipe i akcije pred golovima. Nakon tih utakmica ja sam opet s njim išao na poštu da on Radio Sarajevu, a kasnije i Radio Zagrebu, preda izvještaj sa nogometne utakmice, naučivši od njega kako se piše i predaje izvještaj sa sportskog događaja.

Da bi od mene stvorio nekog pouzdanijeg saradnika, jednom prilikom mi je dao, kao edukativnu literaturu, knjižicu formata A-5 naziva „Kako postati novinar“ iz koje sam naučio neke osnovne cake o ovoj profesiji. Ovu knjigu je dobio – kako sam mogao zaključiti po imenu izdavača i godini štampanja – još dok je bio u Beogradu na školovanju. Osim dnevnih i sportskih novina, nije, međutim, puno čitao niti se usavršavao u poslu prateći literaturu. Da je to činio vjerovatno bi mi preporučio knjigu „Suvremeno novinarstvo“, čiji je urednik Božidar Novak, objavljenu tih godina u izdanju novinsko izdavačke kuće „Stvarnost“ u Zagrebu. U njoj je iz pera najboljih jugoslavenskih novinara data – kako ću saznati koju deceniju kasnije – detaljna abeceda žurnalizma.

Praksa i iskustvo – glavni aduti

Glavni aduti Radeta Jovanovića u izdavanju novine tih godina bila su njegova praksa i iskustvo. A rudarske novine koje je tih godina pravio istina bile su dosta informativne, što im je i bila glavna zadaća, ali su djelovale jednoobrazno, od dizajna do lociranja rubrika i sadržaja. I tako iz broja u broj. Znalo se da će uvijek na naslovnoj stranici prvi tekst kao uvodnik biti na cijelom lijevom stupcu a prva vijest (foto-vijest), čak sa istim brojem redaka i veličinom fotosa, u desnom donjem uglu, da će sjednica Radničkog savjeta biti na sredini naslovnice (kao najava) a ostatak teksta na drugoj stranici, priče o rudarima na jednoj od treće do pete, zanimljivosti na predzadnjoj a sport na zadnjoj, itd.

U listu je osim stručnih priloga o rudarstvu i finasnijama prezentirao mahom vijesti, informacije i informativne članke, a rijetko je u njima bilo zauzimanja autorskog ili redakcijskog stava. Ako se to i dešavalo, onda su to bili stavovi o nekom minornom događaju ili pojavi.

Ipak, jedna od njegovih većih zasluga je i otkrivanje novinarskih talenata, zapravo ljudi koji su svojom pismenošću, promišljanjem i pronicljivošću dobro percipirali kakanjsku stvarnost postajući glavni saradnici „Glasa rudara“. Odmah nakon pokretanja novine animirao je nekoliko nastavnika i općinskih službenika da pišu za novine, a među njima su, pored ostalih, bili: Hamza Frljak, Aleksije Popović, Mijo Čokara, Ađul Šehić, Ibro Osmanspahić i još neki. Lepršave i čitljive crtice i bilješke iz života Kakanjaca raznih generacija te humoreske i kozerije ubrzo su kod redovnih čitala postali zanimljivo štivo, a historijska istraživanja prošlosti grada i okoline profesora geografije Ađula Šehića vrlo interesan sadržaj lista.

Prema meni je bio velikodušan sa izvjesnom blagonaklonšću i ja sam ga doživljavao kao svog nastavnika iz predmeta novinarstva. A da sve bude u potpunosti u tom kontekstu, jednom me poveo i u Slavonski Brod na prelom novine u štampariju koja se (koliko se sjećam) zvala „Plamen“ i koja je još radila po tehnologiji olovnog sloga. Kada sam ga upitao zašto tako daleko putuje i gubi dragocjeno vrijeme da bi štampao novinu kad i u Sarajevu, Zenici pa i Travniku rade štamparije, odgovorio mi je da je brodska tiskara najjeftinija. Tada sam shvatio da je bio i dosta štedljiv i da je vodio računa o troškovima Rudnika, iako sam bio siguran da bi mu – samo da je tražio – direktor Rudnika dozvolio da „Glas rudara“ štampa u Sarajevu.

Kakanjski političari i direktori su da izrazito cijenili. Vjerovatno zbog toga što u novini nije „talasao“, iako je tadašnji napredak demokratskih procesa u tadašnjoj državi propagirao parolu da bi „socijalističko društvo izvršilo historijsku ulogu, ono mora biti kritično prema sebi i svom djelu…“ No, Rade nije bio onaj tipični novinar kritičar. Za njega nije bilo važno što je novinar već tada sve manje bio „univerzalni neznalica“ a sve više postajao istraživač u raznim oblastima društvenog života, jedna vrsta stručnjaka koji je sposoban ne samo da informiše čitaoca već i da uoči aktuelne probleme i da zna odrediti kojim će se pravcem taj događaj ili pojava početi razvijati i da na tom fonu traži rješenje. Uostalom, kasnije sam razmišljao, zašto bi bespotrebe „čačkao mečku“ kad je i ovako dobro prolazio.

U toj vlastitoj formuli dostizanja vrhunskog tvorničkog novinarstva Rade nije puno razmišljao nego se prilagođavao lokalnoj politici ne „talasajući“ mnogo (ili nikako), slijedeći zvanične informacije općinskog komiteta. Za njega i za njegovu novinu sekretar komiteta je bio zakon, mudro se priklanjajući politici, bez neke kritičnosti, što se moglo i očekivati od informativnog novinara.

Zahvaljujući ovakvom svom stavu ali i dobrom zdravlju, radeći bez (ili pod malom dozom) uobičajnog stresa karakterističnog za novinarski posao, kao rijetko koji žurnalist iz te generacije doživio je penziju i deceniju uživanja u njoj.

Prelaskom „Glasa rudara“ u okrilje Srednjobosanskih rudnika u Zenici završena je i moja saradnja sa Radetom Jovanovićem, iako smo se često susretali i razgovarali o novinarstvu, a kada su „Kakanjske novine“ došle pod krov „Naše riječi“ ja sam uveliko gradio svoju karijeru privrednog novinara. Time smo se, ovaj put oba profesionalci, ja i Rade našli u istom preduzeću, on pred penzionerskim godinama a ja u novinarskom zenitu. No, kako je on sjedio u Kaknju i dolazio u Zenicu samo sedmično ili 15-dnevno da prelomi novine za štampanje, taj dan nakon završenog posla odlazili smo na piće u obližnji „Bistro“, razgovajući o tadašnjim našim radnim zadacima.

Nagrada Društva novinara za životno djelo

Rade Jovanović je bio priznat i cijenjen novinar i doajen bh. tvorničkog novinarstva. Za taj mukotrpni rad dobio je više prizanja, od kojih se sjećam dviju osmoaprilskih plakete grada Kaknja, u kojem je kao novinar ostavio neizbrisiv trag u razvoju novinarstva, zatim Srebrne plakete Saveza novinara bivše Jugoslavije i na kraju radnog vijeka Nagradu Društva novinara BiH „Veselin Masleša“ za životno djelo, koja mu je bila i najdraža.

Posljednje mjesece i dane života provodio je u stanu, a za lijepa i topla vremena na klupi ispred zgrade. Kako sam se tih godina donesen ratnim vihorom našao u rodnom gradu, viđao sam ga često na toj klupi u društvu susjeda i poznanika. No, nije to bio onaj Rade novinar, kakvo sam ga upamtio. Bez one svoje radne vitalnosti i retorike, sjedio bi obično ćutljiv slušajući priče svojih susjeda i poznanika. Ponekad bih im se i ja pridružio. Kad sam jednog dana kasne jeseni 1994. godine primijetio da Radeta nema na onoj klupi, prošetao sam do njegovog stana zatekavši ga kako leži u krevetu. Djelovao je iscrpljeno. Pitao sam ga da li ga što boli, a on mi je tiho odgovorio da nema nekih jačih bolova ali da osjeća slabost u cijelom tijelu. Pretposljednjeg februarskog dana 1995. prestalo je da kuca srce ovog plemenitog čovjeka koji je u gradu udario temelje jedne moderne, teške i mukotrpne profesije u kojoj se uživa kao u najvećoj slasti i strasti. Posljednjeg februarskog dana oproštajni govor nad grobom Radetu Jovanoviću na Gradskom groblju održao je zenički novinar Vjekoslav Ivičević koji je s njim i najduže radio u „Glasu rudara“.

- MARKETING -

NAJNOVIJE

- MARKETING -

POVEZANO