Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković sinoć je u programu N1 govorio o budućim planovima na novoj poziciji i saradnji sa Miloradom Dodikom.
Zašto ste se vi odlučili da preselite u Banjaluku?
“Da budem dostupan građanima, u gradu koji je administrativni centar u ovom entitetu. Nivo politike na koji sam prešao sada nije lokalni. Ja sam iz Srebrenice, to je moj rodni grad. Bit ću bliže Prijedoru, drugim gradovima u Krajini”, kazao je Duraković.
Kako reaguju ljudi u Banjaluci?
“Ja sam htio postaviti temelje i u samoj kampanji, a i nakon što sam potvrđen od CIK-a, postavio sam temelje da dolazim otvorenog srca i ispružene ruke. Da budem iskren, zaista je tako i prihvaćeno, prije svega od građana, a i unutar institucija kao NSRS, Vijeća naroda pa i predsjednika. Imao sam priliku da budem na svečanom prijemu koji je prvi put upriličen na ovaj način. Vidi se tu pozitivna energija i prihvatanje moje ruke“.
Dodik prihvatio ruku?
“Ja mogu da osjetim taj puls, to nije Dodik iz percepcije javnosti. Čak je u jednom trenutku rekao da želi da Bošnjaci, Srbi i Hrvati žive u miru. Patrijarh je mene pozdravio lično, vratio se da me pozdravi, doslovce mi je čestitao i rekao da želi da sarađuje i upravo je on taj koji je poslao poruke mnogo blažeg tona i Dodiku i svima nama. Tu je bio i muftija banjalučki na prijemu, pa i biskup Komarica. To je taj neki puls i energija bh. koju moramo uzdizati i širiti“.
Reakcije na nazive da je “izdajnik”?
“Ne kažem ja da su ti napadi krenuli samo iz Sarajeva, imamo mi ljude iz dijaspore koji ne razumiju prilike našeg života na tom prodručju. Mi moramo shvatiti da tamo žive i Bošnjaci, koliko god neko negirao Banjaluku, mi smo građani tog entiteta i moramo da poštujemo zakone”.
“Mi često poštujemo tonove od političara poput “dobrosusjedski” odnosi, a onda kada te naše komšije većinskim brojem glasova izaberu Dodika onda mi sve to negiramo. šta mi ustvari želimo, moramo međusobno da definišemo s kim to želimo ovu državu. Mi se ponašamo da ova BiH mora biti isključivo onakva kakvu mi želimo. Ja sam uspio da to otkrijem, ja sam bio 18 godina u Srebrenici gdje skupa sjede strukture koje su prije ratovale. To je naša realnost, da skupa sjede, uprskos svemu uspjeli smo da dolazimo do kompromisa koji za rezultat ima dobrobit svih građana Srebrenice. Mogu reći da to moje ogromno iskustvo iz Srebrenice sam uspio nekako plasirati na veću razinu vlasti. Tako sam došao u Banjaluku i očito je bilo iznenađenja. Kada sam došao u Banjaluku i prihvatio institucije, ali nažalost neko od nas očekuje da te institucije ne prihvatamo. To su “patriote na daljinski” i predstavnici nekih od političkih stranaka“.
Duraković je poručio da su napadi na Pokret za Državu licemjerni.
“Ovi brutalni napadi na PzD su u najmanju ruku licemjerni. Mi se tamo borimo da preživimo, a ne za fotelje“.
“Ja ne želim biti politički faktor koji je otjerao ovih 100 hiljada koji su ostali u RS. Ako je to gorak ukus i ovo pružanje ruku koje se nekom ne sviđa. Ako je cijena da je plati Ćamil Duraković, a da mojim građanima bude bolje, ja nemam problem s tim”.
Zašto su otišli ljudi u proteklih devet godina?
“To je zagađen politički ambijent. Neizvjesnot, strah za sigurnošću. Ja sam pokušao da opipam puls građana, prešao sam 17 hiljada kilometara u svojoj kampanji. Ja se ne borim za fotelju, borio sam se za povjerenje kako bih popravio uslove u kojima živimo“.
“Mi se moramo postaviti kao većinski narod koji ima razumijevanje za druge. Ja sam slušao njega i znam ga skoro 18 godina, znam njegov politički put; od toga da su Mladić i Karadžić zločinci, do ovoga danas. Često bi naveo razloge kako mi vrijeđamo “manji entitet”, “RS”. Ja sam otišao i rekao: Je li to problem? Evo ako jeste, da vidimo dokle će ići sada”.
