Dugo sam bio ustaša, dok nisu provalili da sam četnik… Jesmo li se tako poubijali, jer smo se toliko voljeli?!

Popularno

Povezano


Nenad Janković alijas dr Nele Karajlić, u velikom, iscrpnom intervjuu za Mondo.ba govorio je o raspadu nekadašnje Jugoslavije, izbjeglištvu, NATO bombardovanju, Bosni, Sarajevu, ljubavi i mržnji…
Priču počinjemo od tog dualizma u identitetu, od alter ega. Da li mu ruka nekad zadrhti ili da li nekad zastane kada potpisuje neka dokumenta pa se treba sjetiti da nije Karajlić nego Janković?
– Dosta dugo dr Karajlić živi u meni. Po tome kako me neko zove tačno znam iz kog perioda života ga znam. Sva moja stara raja me zovu ‘Neško’. I to je do trenutka kad smo objavili svoju prvu ploču. Nenade me zovu samo kad me policija zaustavi da provjerim da li sam uredan vozač – priča Nele.
A da li je dr Nele Karajlić kao alter ego bio potreban da bi se u tom trenutku napravila muzička karijera ili je njemu bio lično potreban da bi možda imao otklon od n
– Ne, nije bio potreban. Pa, masa mojih popularnijih kolega je zadržala svoje ime i prezime i niko se sa tim nije zezao. Napolju je to bilo drugačije – Robert Cimerman je postao Bob Dilan. Za njihovu industriju je to bilo važno. A ovde se zoveš Bregović, Đorđević, Bajagić… Bilo je svejedno. Ali mi smo u novom primitivizmu imali to zezanje sa lažnim imenima, po ugledu na filmove iz Drugog svjetskog rata – Tihi, Prle, Valter… Poslije je to na neki način koristilo, jer niko od nas tvoraca novog primitivizma nije bio mnogo zainteresovan da tom fenomenu i rok muzici ili Top listi nadralista posveti cijeli svoj život. Svako je od nas imao neki drugi plan, uslovno rečeno. Ili su mu roditelji imali drugi plan ali mu nisu na vrijeme javili. Ja sam uspio na neki način da između Nenada i Neleta napravim tu distinkciju da je Nenad krenuo na fakultet a Nele ostao na sceni. Na kraju je Nele pobijedio.
Da li je dobro što je pobijedio?
– Ja sam od onih koji ne voli da postavlja pitanja da li je dobro nešto što se desilo. To što se desilo, desilo se i nikada više ne možemo da ga promijenimo. Naravno, ima stvari koje je bolje da se nisu nikad desile. Ali ova razlika između toga da li sam završio orijentalistiku ili sam postao popularni rok pjevač nije toliko dramatična da bi se moralo reći šta je bolje. Možda bi kao orijentalista postao vlasnik nekog naftnog izvora. ‘Nele Karajlić’ je bio dobar štit u vremenu koje je došlo devedesetih. Moglo je da bude i od ovih i od onih. Karajlić je koliko ja znam prezime koje ne postoji. Ima Karalić ali to dodato ‘j’ je nekako učinilo da to prezime, kao i dosta prezimena u Bosni, moglo da bude i jedno i drugo i treće. Tako da se moj nacionalni znak nije vidio u pseudonimu. Ne znam da li je pomoglo. Ali jeste bilo provokativno, utoliko što je ono što smo radili uvijek bilo na ivici provokacije i incidenta. Mi smo otvarali teme koje drugi nisu, tako da kada je krenulo nacionalno ludilo, svako se pitao – ko je ovaj, s koje strane ovaj duva? Tako da sam dugo vremena bio ustaša, dok nisu na kraju provalili da sam četnik. Na kraju se sve pomiješalo u jedno sveopšte ludilo. Problem tog ludila je bio i to što su početkom devedesetih etikete – ustaša ili četnik – bile prilijepljene automatski onome ko ne misli kao vi – kaže Nele za Mondo.
Neleta smo pitali i da li je još prije devedesetih primijetio da počinjemo da se propitujemo ko je odakle, ko se kom bogu moli, u šta vjeruje… Ili je sve to došlo sa krvavom decenijom na kraju vijeka?
– Ja sam živio u takvom okruženju gdje tako nešto nije bilo važno. Taj vjerski i nacionalni predznak je bio odraz neke prošlosti koji je ostao u knjigama. Biti Jugosloven i biti van tih podjela, čak i ako si vjernik, je bilo moderno. To je bilo pitanje ne samo etike, nego i pitanje trenda. Ali to je na kraju, ispostavilo se, uzak krug ljudi. Možda je to bio veliki krug ljudi, ali nestabilan. Tako da to naše odrastanje u to vrijeme je podrazumijevalo tu nacionalnu podjelu kao praktično nešto što ne postoji. Nismo ni shvatili koliko su te stranice knjiga iz istorije koje smo čitali kao klinci bile jake i sudbonosne kada su devedesete počele da se pojavljuju na istorijskom obzorju.
Možda baš zato što nismo znali ko je ko, što smo i vaspitavani da to nije lijepo pitati, možda baš zato što je potiskivano je na kraju puklo tako kako je puklo?
– Sigurno da je jedan od tih razloga silne eksplozije ovo što vi kažete, da je taj nacionalni i religiozni osjećaj bio potiskivan jednim veoma strogim režimom. Nema nikakve sumnje da je ta eksplozija bila između ostalog i zbog toga. Teško je u istoriji reći šta bi bilo, kad bi bilo, ali možda bi se u suštini isto to i dogodilo i da nije bilo komunizma. Još gore nacionalno trvenje je bilo kad se raspala kraljevina Jugoslavija, koja nije imala taj komunistički predznak jednoumlja, koji je korišćen u predizbornim kampanjama nacionalnih stranaka devedesetih godina. Eksplozija bi bila, pa bi bila. Čak je mislim eksplozija bila gora od 1941-1945. nego od 1991-1995. Problem je u tom stanju svijesti i tom stalnom traganju identiteta određenih grupacija koje nažalost svoj identitet mogu da nađu isključivo negirajući suprotni. I onda dolazi do spina – kaže Nele.
Prema njegovim riječima, fascinantno je gledati iz tog ugla raspad te zemlje i silinu mržnje kakva se pojavila devedesetih…
– Pazite, pogledajte 45-50 godina stabilnog razvoja Jugoslavije, sa svim onim elementima što je ona značila u međunarodnim relacijama, kao i sa svom ovom popularnom kulturom koja i danas živa i koja je nenadjebiva… Kako je bilo moguće da se na taj način sve to raspadne? Da ja živim 2150. godine i da čitam knjige iz istorije s kraja 20. vijeka, možda bi mi bilo sasvim jasno da jedan religiozni animozitet postoji tu više od 1.000 godina i da je normalno da poslije jednog tajm-auta od 50 godina ti narodi i te vjerske zajednice ponovo dođu u sukob. Ali kad gledate iz perspektive onoga koji je zaista živio u tom vremenu, onda zaista sebi postavite pitanje – kako je to moguće? Bilo je iznenađenje kako smo mi lako uhvatili jedni druge za vratove iz one, objektivno, ljepote, jer objektivno je bio mir, stabilnost, san i ideja. Iz toga mi ulazimo u krvavi rat. E, takvo iznenađenje nam se može ponovo desiti – da iz ovog neurotičnog stanja u kome se nalazi ne samo Balkan, nego i cijeli svijet, uplovimo u neke mirne vode. prneosi “Depo“.
Jesmo li se toliko i tako ubijali jer smo se toliko voljeli?
– Obično kažu da se najviše mrze oni koji se između sebe jako dobro znaju. Svi građanski ratovi imaju, pored onog profesionalnog dijela gdje ubijaš jer ti je tako naređeno, i onaj emotivni dio.
Podsjećamo ga da je bilo onih koji su se pitali kako baš da ze zakrvi u Sarajevu jer je ono bilo po mnogo čemu specifično, ali da je s druge strane bilo i onih koji su rekli – pa gdje će se zakrviti ako ne tu?!
– Očigledno da su ovi drugi bili u pravu. Sarajevo je kao neka vrsta odjeka tih civilizacija. Jerusalim je autentično mjesto sukoba. Tu je jasno da je između Jehove, Isusa i Alaha petnaest metara. Tu je korijen svih tih monoteističkih nerazumijevanja i razmirica. Bez obzira što nijedna od tih religija ne zagovara to. Ali jedno je ono šta piše u knjizi, a drugo je kako to ljudi tumače. A Sarajevo, odnosno Bosna, odnosno bivša Jugoslavija odjek su nekih civilizacija. Mi smo, što reče Sveti Sava, istok na zapadu i zapad na istoku. I onda se preko te Drine prelivaju uticaji i kad god se negdje napolju zatrese, onda mora i kod nas mora malo da bude trusno. Pitanje je samo do kada će to trajati. Sve ima svoj kraj, pa i civilizacije – kaže Nele.
Nastavak intervjua čitajte ovdje.

- Marketing -

Najnovije