Dan rudara: Pruga života

Pruga duga koliko i kakanjska ulica. Pruga smetnji svih Kakanjaca. Naime, ona svima smeta, jer tračnice prolaze kroz središte gradića, naseljenog sa obje strane. Ali, ujedno, to je pruga života i potreba ne samo radnika, nego i cijelog Kaknja.

Neugodna je. To niko ne poriče. Čak ni oni koji na njoj zarađuju svoj hljeb. Svaka željeznička kompozicija, koja prođe ovim industrijskim kolosijekom, bude, manje-više, propraćena uzdasima i negodovanjima. Nije ni čudo. Kad prolaznici ostanu umotani u guste slojeve dima i osuti, ponekad garom, koje, svakodnevno, izbacuje mala i velika lokomotiva (ovdje zajednički ima i uzani i normalni kolosijek) na sve strane, lijevo  i desno, a to znači i na ulicu i u obližnje stanove.

Od nje su počađile ulične svjetiljke i fasade novogradnji. Najveći neprijatelj je noćnog sna susjednih građana. Svako njeno brektanje i svaki prodorni pisak prodire duboko u snove stanovnika Ulice Stanislava Traupa.

Međutim, kakanjsko „zlo“ staro je gotovo kao i Rudnik, odnosno kao Stara, oronula separacija. Bez nje se život i proizvodnja Rudnika ne bi mogla ni zamisliti.

Svakoga dana, mjeseca i godine ovom kratkom prugom, dužine tri kilometra, klize prema Željezničkoj stanici, a odatle po čitavoj zemlji, vagoni sa tonama našeg uglja.

Ugalj, taj crni biser mračnog podzemlja, tek što ugleda dan, prođe kroz mnogo „komisija i kontrola“, dok ne dobije „vizu“ za široku potrošnju. Na leđima ove pruge on odlazi u „bijeli“ svijet, a prodorni zvižduci lokomotive, kao da u njegovo ime šalju posljednji pozdrav rođenom gradu, čija su njedra puna njega, a odakle se on odvaja i postaje nasušni hljeb stanovnika u ovom kraju.

Nekada su potrebe Rudnika i čitavog grada bile mnogo manje. Proizvodnja nije postizala ovako velike razmjere. Tada su se i kroz Kakanj provlačile dvije trake uzanog kolosijeka, na kojima su, svakodnevno, „krstarile“ male lokomotive, „čađare“. Ali, novim vremenom, potrebama i perspektivama (a to je bilo poslije rata) stvarali su se i novi profili. I mala, uzana kakanjska pruga dostigla je razmjere širokog kolosijeka. Zar to ne zvuči pomalo simbolično, jer to su, sada, kolosijeci života.

Koliki je značaj ove pruge može se zaključiti iz, na primjer , nekih cifara. Godišnji plan od 3,520.000 tona ostvario je pogon Saobraćaja za prvih deset mjeseci. Ili od ukupne ovogodišnje proizvodnje Rudnika, koja iznosi 1,200.000 tona, žičara prebaci kotlovskog uglja, za potrebe čatićke Termoelektrane, oko 400.000 tona. Ostali dio od 800.000 tona otpada na prevoz željeznicom. Ako se tome doda, da sve potrebe Građevinskog preduzeća, te trgovinskih preduzeća, ostalih ustanova i stranaka zadovoljavaju se ovom prugom, onda se u potpunosti može shvatiti značaj ove pruge za Kakanj.

Decenijama je ovaj mali željeznički krak simbol grada i njegovog postojanja. Za nju su vezane i neprijatne uspomene ljudi koji rane na njoj, a naročito mašinovođa i pružnih radnika. Svaki od njih, koji već dugo vremena radi na transportu uglja, sjetiće se tragičnog udesa Fadila Dogdibegoviće, sjetit će se i pijanog radnika koji je našao smrt pod točkovima voza, ili upaljenih kola, sudara sa kamionom i oštećenih vagona izbačenih na ulicu. No, ona je, međutim, odraz naših svakodnevnih potreba.

Kolike su te potrebe dovoljno je samo sat provesti na kompoziciji jednog od mnogobrojnih vozova na ovoj relaciji, kojih, kroz Kakanj, prođe dnevno od 18 do 24.

Treba prerađeni ugalj, koji Stara separacija izbacuje kroz mnoštvo svojih željeznih otvora u vagone, prebaciti na Željezničku stanicu. Tamo ga čeka ogromna vaga. Poslije mjerenja, dugačke kompozicije stoje usidrene na staničnim kolosijecima, čekajući svoj polazak i da se otisnu na daleki put potrošačima ili, pak, da se prebace na depo Nove separacije odnosno čatićke Termoelektrane. Rijetko se desi, da se kompozicija prazna vraća sa stanice. Uvijek ona ima i punih vagona građevinskog materijala, trgovačke robe, jamske građe i ostalog potrebnog za Kakanj i Rudnik. Sve su to činjenice koje opravdavaju postojanje naše „zle“ pruge. Svi želimo da ona jednog dana bude uklonjena. Čak i oni u pogonu Saobraćaja. A Kakanjci sanjaju da se umjesto pruge pojavi gradsko šetalište. Svakako, da to neće biti san i želja, već i u dogledno vrijeme i java.

Rade Božović

Preneseno iz: Glas Rudara, broj 13, 20. decembar 1961. godine (Arhiv Općine Kakanj)

Možda vam se svidi

Comments are closed.