Bursać: Zakon o zabrani negiranja genocida, istorijski dan za moju zemlju!

Popularno

Povezano


Za Antenu M piše: Dragan Bursać
Nametanjem Zakona o zabrani negiranja genocida, Bosna i Hercegovine je danas ušla u porodicu civilizovanih država ove planete, koje su duboko svjesne zla koje su počinile srpske snage krajem prošlog vijeka i to upravo na teritoriji ove zemlje. Ostaje velika ljaga, prije svega, ljaga od strane političkog rukovodstva bosanskih Srba i Srbije, koji su sve ove godine kočili donošenje jednog ovakvog zakona, a trebali su upravo oni biti ti koji će ga donijeti.
A obaveza, prije svega ona ljudska, pa tek na koncu politička bilo je donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida i zločina i to baš u zemlji u kojoj je počinjen genocid. Kažem, inicijativu je trebalo podnijeti rukovodstvo istih tih bosanskih Srba, koje je zamijenilo ratne i poratne vojne i političke strukture, a koje su gotovo u cjelosti bile odgovorne za zločine i srebernički genocid u konačnici.
Pa ipak, sve ove godine i decenije, to rukovodstvo je pokazivalo ozbiljan nivo kukavičluka, kalkulanstva i infantilnosti: od SDS-ovog jastreba Mirka Šarovića do Milorada Dodika, kad je u pitanju bazično suočavanje sa prošlošću. Milion raseljenih ljudi i preko 100 hiljada pobijenih, za njih su bile tek cifre za potkusurivanje i platforma na kojoj se i nakon (vojnog) dijela rata bildala vječna srpska mitomanija.
A ta mitomanija je uvijek po pravilu išla u dva smjera:
Relativiziranje svih zločina koje su počinile srpske snage u ratu
Predstvaljanje Srba kao univerzalnih žrtava ili “nebeskog naroda“, kome neko “podmeće“ zločine, genocid i konstantno optuživanje međunarodne zajednice da “satanizira i podvodi sve Srbe pod genocidan narod“.
I sad je dosta sa tim izmišljotinama!
Visoki predstavnik Valentin Incko je ovaj zakon donio (između ostalog) i da pokaže kako Srbi nisu nikakav “genocidan narod“, kako ne postoje genocidni narodi-postoje sistemi sa genocidnim politkama, postoji dobro uigran tim političko-vojnog rukovodstva koje je uz logistiku iz Srbije i silnu armiju počinilaca na terenu napravio genocid i postoji naučen narativ u narodnoj većini koja zatvara oči pred genocidom.
Kako se nije desila denacifikacija koja je trebala početi još 1996. godine, dobili smo pervertiranu situaciju u 2021. godini u kojoj srpski ideološki nacizam naprosto cvjeta.
Pogledajmo studiju slučaja:
Mladi u Njemačkoj su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, dakle četvrt vijeka nakon rata, pitali svoje očeve šta su radili u Drugom svjetskom ratu? I bio je to konačan obračun sa Hitlerovom ideologijom nacizma, koja je sve vrijeme bila živa. Bio je to konačni trijumf denacifikacije! Klečanjem Vilija Branta pred varšavskim spomenikom žrtvama ubijenim u holokasutu, Njemačka je ispunila svoju dužnost i sa sebe skinula ljagu nekave gnocidnosti. Taj put je podrazumijevao (između osatlog) i školske časove kajanja, dobro ste pročitali, na kojima su djeca učila u kravom putu i Firera, ali i ideologije koju su prihvatili njegovi savremenici, roditelji te iste djece.
U nas, suprotno!
Djeca odgajana na tekovima bratstva i jedinstva, nakon rata, dobila su kult svetosavlja, dobila su bajke u kojima su ratni zločnici heroji, a Bošnjaci tel “krvavi Turci i balije, kojima se valja osvetiti i koji su sve to zaslužili“, dobila su resaturaciju četništva, dobila su novopečeni Kosovski mit, prepravljen i dorađen u neku vrstu ljotićevske bajke, dobila su otvoreni fašizam, umjesto antifašizma. Jednom riječju umjesto denacifikacije, ne teritoriji Srbije i entiteta Republika Srpska vršena je i još uvijek se vrši klasična nacifikacija. Pa su roditelji koji su vodili ratove pod šapkom VRS-a ili nekakvih srbijanskih paravojnih formacija, zapravo ostali manji nacionalisti od svoje tako uzgojene djece.
Ponavljam, denacifikacija se nikada nije desila ni sa državom Srbijom ni sa entitom Repubika Srpska! Zato se uz sveprisutno pravoslavlje polako rađao kult zločinaca, prije svega Karadžića i Mladića, za koje je i Dodik onomad kazivao da im je mjesto u Haagu. A te zločince je kojekavim ordenjem branila i hranila Skupština RS-a, dajući im i institucionalnu zaštitu i značaj.
Agresivna nacionalistička retorika, pomagala je mladim farbarima zidova od Subotice, do Banjaluke, od Beograda do Višegrada da se late spreja i počnu od koljača stvarti zidne pop ikone, kojima se na istim tim zidovima pridružio prvo patrijarh Pavle, pa onda i resto klerikalnih otaca SPC-a, ideoloških vodiča onih koji su počinili genocid.
Ovim zakonom o Zabrani negiranja genocida, to se briše, makar na zakonskoj ideo ravni! Nema više “genocidnih Srba“ ili ovih ili onih. Postoje imena i prezimena ljudi koji su krivi za genocid i njihovo veličanje će od danas, Incku hvala, postati konačno i krvično djelo za koje su zaprijećene zatvorske kazne.
Može se Dodik do neba kriviti i mumlati, kako je ovo put u “disoluciju. RS-a“, ali sva istina je da njegova politika zasnovana na teoriji krvi i tla, pada u vodu, da se survava niz stijene relanosti i postaje ništavna. I sad se zapravo vidi sva istina, a ona glasi-Dodik je pozivom za nekakav otpor i nepoštovanje Zakona o zabrani negiranja genocida, zapravo spreman, kao i njegovi prethodnici, žrtvovati u konačnici cijeli jedan narod zarad guzice u političkoj fotelji sa pripadajućom ekonomskom moći. Ništa više i ništa manje od toga.
Naravski, Dodik nije jedini, kažem, kompletno rukovodstvo entiteta Republika Srpska, sve sa opozicijom ima istu ideološku kabanicu, na kojoj svijetli uvijek i jedino četnička kokarda, a tom kabanicom nastoji zaogrnuti svakog mislećeg čovjeka u entitetu i Srbiji.
Problem, njihov probkem, koji nastaje je taj što će se uvođenjem Zakona o Zabrani negiranja genocida, jasno diferencirati ljudi na civillizacijkom putu od svakovrsne neonacističke fukare, koja je bila pogonsko gorivo ovoj krminalnoj politici ili politikama.
Najjednostabije rečeno, sad će se konačno imenom i prezimenom, kao i zatvorskom i nočanom kaznom svaka zvijerka i politika, koja negiranjem zatire sjećanje na ubijene u genocidu i koja se sprda se sa kostima mrtvih i osjećanjima preživjelih.
A to onda, o Dodiče, o Vuline, o Vučiću, o srpski svete, nije više stvar “genocidnog naroda“, kako nemilice krstite sve Srbe, nego čisti fakat genocidne politke, čiji ste vi nastavljači, širitelji i štovatelji.
E zato je 23. jul 2021. jedan od najvažnijih dana u posljeratnoj istoriji Bosne i Hercegovine!

- Marketing -

Najnovije