Strah od javnog sramoćenja jedan je od najvećih ljudskih strahova. Ljudska bića imaju potrebu da budu u zajednici i da steknu poštovanje. Kada ih zajednica izloži poruzi i sadistički se iživljava na njima, njihov svijet se sruši i dalje postojanje u njemu za njih postane nemoguće.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)
Nije se to desilo daleko od nas, gdje žive ljudi kojima se zbivaju stvari koje se nama zbiti ne mogu. Nego u komšiluku, gdje kafa prekipi i pita zagori kao kod nas.
Priča ide ovako. Kola su se zaustavila u centru Banjaluke. Iz njih je izašla mlada djevojka koja je krišom, vjerujući da je niko ne gleda, obavila nuždu. Potom se vratila u kola lagana kao list, kao da je sav teret svijeta spao s njenih pleća. Što je osjećaj koji zna svako ko je ikada trpio pa se ispišao. Osjećaj bolji od dodjele zlatne medalje na Olimpijadi.
Neko je, međutim, snimio. Neko je svijetom hodao isukanog telefona. Koji je, pokazaće se, baš kao i pero, ubojiti od mača.
Taj „neko“ postavio je na X snimak žene koja vrši nuždu na javnom prostoru. Je li to učinio zato što je svoju žrtvu poznavao, pa joj je htio nanijeti zlo? Ili zato što je bio dokon, a htio je da nasmije prijatelje te je rekao: au, sad kad vide ovo, satima će mi stizati lajkovi. Ne znamo. Šta god da je bio njegov razlog: ubio je tu ženu. Dobri Bog zna da ljudsko je biće zvijer što ubijala je i za manje.
Vidjevši snimak, javili su se zgroženi i zabrinuti građani, koji se nikada nisu popišali kraj kola, kraj puta. Oni koje nikada nije poćeralo pa su čučnuli iza prvog stabla ili drveta. Ljudi su se sprdali sa ženom, kao da nikada nisu uradili ništa slično. Kao da im kroz um nije prošlo: šta sve ja radim kada me niko ne vidi?
A šta je, braćo i sestre, o pravednici, bilo sa onim Isusovim „prvim kamenom“? Znate ono Isusovo: ko je među vama bez grijeha, neka baci prvi kamen?
Ali naša su društva zajednice bacača prvog kamena. Ljudi dane provode u pravedničkom bijesu što se neko oglušio o zapovijesti našeg vremena. Ljudi se zabavljalju tako što neprekidno osuđuju i traže zabrane. Neprekidno otkrivaju mane i mračne tajne drugih – jer to im, čini se, pomaže da povjeruju kako su sami bez mana i bez mračnih tajni. Famozni dijalog se povukao pred hajkama. Ono što se zbiva na društvenim mrežama teško da liči na dijalog, kamoli onaj akademski: više na lov na lisicu ili vepra.
Sistem branitelje morala na društvenim mrežama i NVO para-represivni aparat koristi kao vrstu vjerske policije, Čuvare revolucije liberalno-demokratskog poretka. Koji na naše oči krepava. I smrdi do neba.
Kapitalizam i njegov set „vrijednosti“ ogavna je sekularna religija. Najokrutniji religijski kult u ljudskoj povijesti, kult bez sna i bez milosti, fabrika krivnje i kajanja, kako je pisao Walter Benjamin. Neko je primijetio, američki profesor čijega se imena sad ne mogu sjetiti, a Žižek citirao objašnjavajući zašto je vrijedno boriti se za hrišćansko nasljeđe, da su ljudska prava, u osnovi, zamišljena kao pravo da kršimo Deset Božijih zapovijesti. Pravo na privatnost je tako pravo da u tajnosti počinimo preljubu. Pravo da težimo sreći i akumiliramo kapital je pravo da krademo. Sloboda govora je sloboda da lažno svjedočimo o drugim ljudima. Nastavite niz. Pravo da branimo svoju naciju i vjeru je pravo da ubijemo. Pravo na vjerske slobode je pravo da se klanjamo drugim bogovima, osim jedinoga Boga…
„Prvi baci kamen“ – i to je zapovijest danas. Učini drugome što ne želiš da bude učinjeno tebi. To je pravilo igre.
Nesretnu ženu su, prije nego se ubila, brutalno vrijeđali na X-u. Nije izdržala. Prekinula je život, jer je za nju to značilo i kraj mučenja kojem je bila izložena.
Strah od javnog sramoćenja jedan je od najvećih ljudskih strahova. Ljudska bića imaju potrebu da budu u zajednici i da steknu poštovanje. Kada ih zajednica izloži poruzi i sadistički se iživljava na njima, njihov svijet se sruši i dalje postojanje u njemu za njih postane nemoguće.
Ima, međutim, načina da se čovjek sa tim strahom izbori. Jedan je čelična vjera: uvjerenje da sudi samo Bog, a da je ono što ljudi zbore prdež na vjetru. Drugi je mizantropija: ako prezireš ljude, prezireš i njihovo mišljenje. Štaviše: prezireš ih upravo zbog njihovog mišljenja. Ima ih još, tih načina da se pobijedi strah od sramoćenja – no o tome drugi put.
Za kraj… Znate li koji je prvi uzrok smrti ljudi do 30 godina u Holandiji? Samoubistvo. A znate li da je na nivou EU samoubistvo drugi najčešći uzrok smrti među mladim ljudima? Znate li da tri posto naše djece razmišlja o samoubistvu? Da, one djece koja bi sretna trebala trčati iz škole i igrati se.
Evo: https://www.euractiv.com/section/coronavirus/news/suicide-increasing-amongst-europes-youth-governments-underprepared/
Ne slijedi li iz ovoga nužno pitanje: ako je ovo najbolji od svih sistema, najbolji od svih svjetova: zašto nam se onda ubijaju djeca?
Kad ćemo početi razmišljati o ovome? Onda kada naše dijete čučne da se popiški u parku, neko iz društva ga snimi, postavi to na tik tok i podijeli svima iz škole, da se svi zajedno provesele?
Doista: nijedan čovjek nije ostrvo.
Kao što je pisao John Donne: “Nijedan čovjek nije ostrvo, samo po sebi cjelina; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako grudvu zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki Rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni: ono zvoni za tobom.”
Sve i da čovjek ostrvo jeste, svijet-okean na obale tog ostrva neprekidno nanosi svoje smeće; gomile smeća što rastu k nebu, prijeteći da zaklone sunce.
