Ana (33) preživjela je moždani udar: ‘Glava mi je gorjela… Tijelo mi je duže vrijeme slalo upozorenja, evo s kojim simptomima je sve počelo’

“Nekad sam mislila da je zdravlje nešto što se u životu podrazumijeva. Sad znam da se zdravlje – ne podrazumijeva.

Tijelo je, prisjeća se Vidiček, dulje vrijeme slalo upozorenja:Imala sam vrtoglavice i glavobolje. Ponekad bi me uhvatila toliko jaka glavobolja da bih vrištala od muke, rušila se. Sjećam se (ne)zgode iz restorana na obali, vani je bila zima, puhala je jaka bura. Počela je moja glavobolja, glava je gorjela, instinktivno sam izletjela van, htjela sam skočiti u more da se ‘ohladim’. Pozvali su hitnu, bila sam u takvom stanju da nisam mogla govoriti, objasniti što mi se dešava.” Glavobolje su se nastavile, propisan joj je jak analgetik nakon kojeg bi bol popustila.

Moždani udar bio je, uvjerena je, posljedica nezadovoljstva životom te fizičke nebrige za sebe koja je došla iz tog unutarnjeg nezadovoljstva.

Hospitalizirana je, dobro pamti, 16. prosinca. Bila je 2016.

Tri odlaska na hitnu
“U pretincu moje memorije to je nagori od svih dana u životu. O njemu govorim samo zato što ne želim da se ikome ponovi takva kalvarija. U to sam vrijeme živjela u Opatiji. Tjedan prije hospitalizacije tri puta sam dovezena na hitan prijem KBC-a Rijeka. Tijelo mi se počelo oduzimati, nisam mogla stati na noge, ruka je također odumirala, frfljala sam, u glavi mi se strašno vrtjelo. No, u KBC-u Rijeka nisu držali da se radi o slučaju za hospitalizaciju, svaki put bi me nakon pregleda poslali kući. Zadnji vapaj da me hospitaliziraju je bio tog 16. prosinca 2016. Bila sam očajna, osjećala sam da mi se nešto strašno već dogodilo. Kad su me dovezli, na sebi sam imala pelenu koju mi je stavila susjeda, nešto sam frfljala, to nije bio govor, nepokretna, bila sam posve u bunilu, no ni tada nisu našli da ima indikacija za hospitalizacijom. Bespomoćno sam ležala nasred bolnice satima, bila je noć, osoblje je prolazilo kraj mene… umirala sam, a nisam mogla išta reći, pomaknuti se. Pravi horor, noćna mora; ne primaju me u bolnicu, a sasvim sam nemoćna, ne mogu ništa poduzeti, ne vidim izlaz, gubim se sasvim. Rođaci su me odvezli u KBC Zagreb te sam odmah stavljena na intenzivnu njegu s dijagnozom moždanog udara. Taj dan, taj put do Zagreba, i sve što mi se taj dan dogodilo je najstrašnije što sam ikad proživjela. Osjećala sam da umirem. Kroz glavu mi je prolazilo da je ovo kraj i pitala sam se zašto baš meni, zašto baš ja…”

Nakon hospitalizacije, po izlasku iz bolnice, počele su godine oporavka.

“Prvih par mjeseci sam bila loše i fizički i psihički. Nemoćna. Mislila sam da ću ostati u tom stanju zauvijek, teško sam dolazila k sebi. Nisam mogla govoriti, bila sam u kolicima, desnom rukom sam teško upravljala.”

Ali nikad nije odustala. Hvatala se za vjeru, riječi ohrabrenja koje je dobivala od roditelja, liječnika, prijatelja.

Nova prilika
“Pamtim riječi moje doktorice prof. Zdravke Poljaković na prvoj kontroli nakon otpusta iz bolnice, rekla mi je otprilike ovako: ‘Ana, dobili ste novu priliku za život koja se ne pruža svakome, ja mislim da vi to sve možete, pred vama je sada oporavak i vidjet ćemo jeste li fajterica ili ne’. Ta jednostavna rečenica me motivirala, shvatila sam je i kao izazov i odgovorila: ‘Doktorice ja jesam fajterica. Vidjet ćete. Ja ću se boriti i ja ću se oporaviti’. I bilo je tako”, s olakšanjem danas pripovijeda. “U trenucima kad mi je bilo fizički i psihički najteže bivši suprug je zatražio razvod. Bio je to dodatni udarac.” Vratila se živjeti s roditeljima.

Možda vam se svidi

Leave A Reply