Afera Mayerling: Kako su zaista skončali austrougarski prijestolonasljednik i njegova maloljetna ljubavnica?


Mayerling, pitoreskno seoce u okolici Beča, dom je za tek stotinjak duša. Ondje se, omeđen uredno podrezanim travnjacima, ugnijezdio samostan karmelićanki. To velebno zdanje, nekadašnji lovački dvorac Habsburgovaca, poprište je jedne od najvećih misterija u austrijskoj istoriji.

- Marketing -

Dana 30. januara 1889. godine, u jutarnjim satima, ondje su pronađena tijela dvoje ljudi. Jedno je pripadalo tridesetogodišnjemu austrijskom nadvojvodi i austrougarskom prijestolonasljedniku Rudolfu; drugo njegovoj ljubavnici, sedamnaestogodišnjoj Mariji Vetseri. Okolnosti pod kojima je mladi par skončao do današnjeg dana ostale su nerazjašnjene, što ne čudi znamo li da je na djelu bila složena igra zataškavanja. Bečki dvor je, naime, uništio ključne dokaze a svi svjedoci su se obavezali na doživotnu šutnju. Što je kumovalo tzv. “aferi Mayerling”?
Kao jedino muško dijete hrvatsko-ugarskog kralja i austrijskog cara Franje Josipa I. i austrijske carice Elizabete, poznatije kao Sissi, Rudolf Franz Karl Joseph bio je jedini izbor za nasljednika trona. Krunski princ (nje. “Kronprinz”), kako mu je službeno glasila titula, od djetinjstva je odgajan za budućeg vladara Austrougarske Monarhije. No, ovaj naočiti momak živahne inteligencije, snažnog libida i nedopustivo liberalnih političkih (i životnih) stavova umnogome je odskakao od rigidnosti bečkog dvora. Druželjubiv i altruističan, svakodnevno je kršio etiketu družeći se sa slugama, vrtlarima i konjušarima, obraćajući im se kao sebi ravnima. S jednakim žarom, kršio je bračne zavjete.
Supruzi, belgijskoj princezi Stéphanie, nabijao je rogove s brojnim mladim damama, kako onima plemenita roda tako i s pučankama. Posljedica vanbračnih afera stigla je u vidu sifilisa, neugodne boljke koju je prenio zakonitoj supruzi. No, i prije nego što je osjetila suspektno peckanje, Stéphanie je znala da je njena gora polovica sklona “krivolovu”. Znao je to čitav dvor, uključujući cara i caricu. Svi su žmirili na jedno oko. Ta radilo se o ugovorenom braku, kao što je bio običaj na svim evropskim dvorovima onog vremena, pa se o nekakvoj iznevjerenoj ljubavi nije moglo pričati. Osim toga, Rudolf je bio pažljiv suprug, a svoju jedinicu, nadvojvotkinju Mariju Elizabetu (koju je zvao Erzsi), doslovce je zasipao nježnošću i poklonima.
Problem je nastao kad se prijestolonasljednjik bezumno zaljubio u Mariju Vetseru. Ljupku barunicu upoznao je na jednom balu i od tada se nije odvajao od nje. Opijen požudom, u potpunosti je zaboravio na doličnost i diskreciju: s mlađahnim trofejem paradirao je posvuda. Time je narušio ionako problematičan odnos s ocem. Ferdinand se, naime, često sukobljavao s carem, koji mu je prigovarao zbog liberalnih stavova u politici (mladić je, npr. tražio ostavku austrijskog premijera Eduarda Taaffea te izražavao simpatije prema Mađarima i Francuskoj). Kad mu je otac naredio da prekine “sramotnu aferu”, mladić niti na trenutak nije pomislio da ga posluša. Upravo Mariju je poveo na posljednje putovanje u životu, ono u Meyerling.
Par je na odredište stigao 29. januara 1889. godine, kasno uveče. Nakon što su smazali fazana, kojeg su obilno zalili crnim vinom, od sluge Lotscheka su zatražili da ih rano zorom probudi, kako bi se mogli pripremiti za lov. Sljedećeg jutra, vremešni muškarac kucao je i kucao o vrata njihove sobe, no odgovora nije bilo. Zabrinut, sluga je u pomoć pozvao grofa Josepha Grafa Hoyosa, Ferdinandova bliskog prijatelja i jednog od sudionika dogovorenog lova. Dvojica muškaraca uspjela su razvaliti vrata maljem. Ondje, u polumraku raskošne spavaonice, dočekao ih je prizor koji im je sledio krv u žilama.
Princ je sjedio na rubu kreveta, prvi put dolično ukočen. Usta su mu bila oblivena krvlju, a šitom otvorene staklaste oči svjedočile su da život u njima već neko vrijeme ne stanuje. Pored njega, ležalo je tijelo njegove dragane, koje je već bio zahvatio rigor mortis. Kako je na stoliću ispred mrtvih ljubavnika stajala dopola ispijena čaša vode, Lotschek je zaključio da je zlosretni par popio otrov (bilo mu je, naime, poznato da strihnin može uzrokovati trovanje). Radilo se o pogrešnom zaključku. Neko vrijeme, muškarci su u sleđenoj tišini stajali na poprištu užasa. Povrativši prisebnost duha, grof Hoyos pohitao je u Beč. Slijedeći protokol, tužnu vijest prenio je carskom savjetniku, a ovaj je caru i carici morao reći da im je sin jedinac mrtav.
Vremena za tugovanje, međutim, nije bilo. Već oko podneva, dvor je objavio proglas da je prijestolonasljednik preminuo od aneurizme. Tada, u trenutku kad niko nije imao pojma što se zaista dogodilo, ova ublažena verzija istine činila se politički najmudrijom. Aktivnostima tu nije bio kraj. Dvorac Meyerling je zapečaćen, a barunica sahranjena na mjesnom groblju, tolikom brzinom da joj ni najbliža rodbina nije stigla doći na pogreb.
Do danas se ne zna pouzdano kako je par skončao. Prema jednoj teoriji, princ je usmrtio ljubavnicu hicem iz puške, da bi potom presudio sebi. Navodno se radilo o nekoj vrsti samoubilačkog pakta: shvativši da će ih car rastaviti, par je odlučio zajedno otići u smrt. Nedavno otkrivena baruničina pisma majci, u kojima stoji da će biti sretnija u smrti nego što je bila u životu, snažan su dokaz u prilog ove teze. Prema drugoj teoriji, ubio ih je nepoznati počinitelj. Jedan od neprovjerenih izvještaja je, naime, sugerisao da je na prijestolonasljednikovu tijelu pronađeno šest prostrijelnih rana, dok je baruničina lobanja bila smrskana tupim predmetom. Ovo su prenijele i bečke novine “Kronen Zeitung”, navodeći i mogući motiv – Rudolfove nepromjenjive političke stavove.  Prema trećoj, Marija je umrla nesretnim slučajem – najvjerovatnije prilikom nestručno izvršenog abortusa – nakon čega je očajni Rudolf, otac djeteta, sebi pucao u glavu.
Bilo kako bilo, činjenica je da je Rudolfova smrt uzrokovala dinastičku krizu. Kao prijestolonasljednik je odabran najstariji živući carev brat, nadvojvoda Karlo Ludvig. Ovaj se odrekao trona u korist sina, Franza Ferdinanda. Njegovo ubistvo u Sarajevu 1914. godine postalo je povodom za početak Prvoga svjetskog rata.
Piše: Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba

- Marketing -

Najnovije

Popularno

Povezano