U sitnim satima, 20. augusta, kada još ne znaš završava li noć ili počinje jutro, pala je crnogorska vlada premijera Dritana Abazovića, nakon jedva 115 dana, piše Jutarnji list.
Bila je ionako kompromiserska, privremena, usputna, s puno nepovjerenja i zazora od “vladajućih” i oporbe, koja ni sama nije bila na čisto – treba li ju podržavati ili rušiti. Na kraju se ipak urušila, kada su joj okrenuli leđa oni koji su je i stvorili, Đukanovićev DPS (iako nisu bili u vladi, ali su je podržavali). Doduše, nije išlo glatko, bilo je napeto, sve dok na svoju stranu nisu pridobili “soft” prosrpsku stranku Demokrate, bivšeg šefa Skupštine Andrije Bečića, čijih je devet zastupničkih glasova i presudilo Abazoviću. Naime, od 81 zastupnika, čak 50 je bilo za smjenu.
Zašto je pala crnogorska vlada kontroverznog Dritana Abazovića, za kojeg jedni kažu da je Vučićev potrčko, a drugi Đukanovićeva lutka na koncu, a on se uzdao u podršku “ambasada”.
On sam će reći da je Vlada nestala u dimu cigareta, optužujući građevinsku tvrtku Bemax, navezanu, kako kaže, na DPS, umiješanu u navodni šverc cigareta. Nedavno je u barskoj luci zaplijenjena ogromna količina cigareta, vrijedna 21 milijun eura, za što se tvrdi da je rabota Bemaxa, koji je inače najveći izvršilac radova po Crnoj Gori, i kažu, uvijek sretni dobitnik najunosnijih državnih tendera. Abazović je optužio neke bivše visoke dužnosnike obavještajno-sigurnosnih službi da su povezani sa švercom cigareta, a uz logistiku Bemaxa.
Druga strana reći će da je temelje njegove vlade razorio Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koji je, potajno, potpisao s patrijarhom Porfirijem (Perićem). Podsjetimo, na potpisivanje Ugovora patrijarh Porfirije stigao je nenajavljeno za crnogorske organe, u helikopteru MUP-a Srbije, u Podgoricu. U Ugovoru praktički se niječe crnogorska povijesna državnost, a SPC praktički se proglašava starijom na području Crne Gore od same Crne Gore. Temeljni ugovor je, kažu, protuustavan, te dovodi u pitanje same temelje crnogorske državnosti i nacije, što je jedna od krucijalnih tema crnogorske političke scene i neprestanih nasrtaja iz Vučićeve Srbije na crnogorsku opstojnost.
No, kako bilo, ili su “cigarete štetne i za političko zdravlje” ili je misterij vjere nedokučiv i za njegove političke kapacitete, ali Abazović je, čini se, svojih pet minuta warholovske slave (barem zasad) potrošio.
Osim toga, prigovarano mu je da je usporio europski put Crne Gore (podsjetimo da je Crna Gora otvorila najviše poglavlja, i od svih zemalja kandidata najdalje otišla, ali u posljednje vrijeme sve je u leru), i to za račun maglovitog projekta Otvoreni Balkan, koji bi, kažu u Podgorici, bio tek Vučićev mehanizam za provedbu politike “srpskog sveta” na području Crne Gore.
Kako će se stvari dalje razvijati, vidjet ćemo, jer ako sadašnja procrnogorska većina uspije sastaviti vladu, onda će to označiti moguće nove napetosti, jer je ionako već najavljeno da će nova vlada (makar bila formirana samo zbog toga), ako bude onakva kakva se pretpostavlja da bi mogla biti – prvo što će učiniti, Temeljni ugovor sa SPC-om proglasiti ništetnim, a to onda ponovno znači novo zaoštravanje, pa političke sukobe, litije i tko zna što još.
Tako se Crna Gora ponovno našla u vrtlogu političke krize. Crna Gora ulazi u novu neizvjesnost – hoće li novonastala većina od čak osam stranaka, koje kao matica okuplja pojedinačno najjača skupštinska frakcija DPS vječnog Mila Đukanovića (tu su i manjinske stranke Albanaca i Bošnjaka) uspjeti sastaviti novu, već treću vladu, od izbora u kolovozu 2020. godine, ili će se krenuti u još jedne neizvjesne ali “presudne i odlučujuće povijesne izbore”. Ako se osnuje nova vlada, također neizvjesnog trajanja, Crna Gora bi s istim sastavom zastupnika prošla put od radikalno prosrpsko-proruske vlade Zdravka Krivokapića, do još jedne suverenističke procrnogorske vlade. Od pola do pola.
Milo Đukanović ponovno se pokazao kao političar s devet mačjih života, jer je postavljanje Abazovićeve vlade, a sada i njeno rušenje, ipak njegovih ruku djelo. Prvo je bio na rubu propasti, najavljivao se njegov odlazak i konačni politički pad. Govorilo se da napušta mjesto šefa svog DPS-a, kao kompromis za podršku Bruxellesa, ali je na kraju ipak uspio to izvrdati. I “ambasade” su bile protiv njega, (i nije da nisu još), ali odradio je neke poslove – poput onoga da je zabranio prelet zrakoplova s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergeja Lavrova prema Srbiji, “sjeo” je na imovinu Rusa u Crnoj Gori, uveo sankcije, sprečava širenje tzv. Otvorenog Balkana, kao nekakvog Vučićevog mehanizma za širenje utjecaja na regiju.
Članstvo Crne Gore u NATO-u, pokazalo se, sada kada bjesni ruska agresija na Ukrajinu, i iskazane doktrine vojno-političkog širenja ruskog utjecaja na istočnoeuropski i sredozemni bazen, kao nenadani, ali veliki dobitak, a jasno je da takvu ulogu mogu održati samo procrnogorske opcije, jer radikalne prosrpske stranke stalno najavljuju “istupanje iz NATO-a”, što bi potpuno promijenilo geostratešku konfiguraciju regije (a i šire) te omogućilo Rusiji da zaista od Vučićeve Srbije načini svoju utvrdu i bazu u srcu Europe. Mala zemlja, veliki problemi.